Iz 7,10-14:

Kralj Ahaz bio je 734.g.pr. Kr. pod pritiskom ući u savez s Aramom i Izraelom a protiv Asirije ili će ga oni svrgnuti. Dvadesetogodišnjeg kralja uhvatila je panika. U tom kontekstu se pojavljuje prorok Izaija i u ime Božje mu nudi znak: djevica će začeti… Ahaz – koji je već žrtvovao svoga sina idolima (2Kr 16,3) – odbija znak pod izgovorom da ne želi iskušavati Gospodina. Doista, prema naputku Knjige Ponovljenog Zakona zabranjeno je kušati Gospodina Boga, na što će i Isus upozoriti dok ga bude kušao đavao (Pnz 6,13). Iako je svoj postupak zaogrnuo jasnim biblijskim naukom, Ahaz nije uspio sakriti njegovu duboku istinu.

No, Gospodin je onaj koji proniče srca i nije čudo da je nekim osobama (Gideon, Eli, Šaul) udijelio znak koji nije tretiran kao kušnja. Očito je da pred Bogom presudnu ulogu igra stav kojom netko pristupa riječi Svetoga pisma. Stoga i kraljev postupak odmah biva prepoznat kao odbijanje Božje inicijative, što će kasnije očitovati i njegovo oslanjanje na Asiriju, protivno Božjoj poruci po Izaiji. Rođenje djeteta treba Ahazu je trebao biti jasan znak Božje prisutnosti i brige za narod u vrijeme kada će biti opustošen, a njegova hrana označava nastup prosperitetnog perioda. Neki smatraju da je rođenje Ezekije, Ahazova sina, bilo prvo ispunjenje ovog proroštva. Kasnije su prevoditelji Biblije na grčki jezik hebrejski izraz za mladu ženu preveli sa djevica pa će evanđelist Matej ovo proroštvo prepoznati u punini ostvarenim u Djevici Mariji čiji sin, zahvaljujući njezinu zaručniku Josipu, biva uključen u davidovsku kraljevsku lozu.

Rim 1,1-7:

Sv. Pavao, započinjući Poslanicu Rimljanima i predstavljajući im sebe, progovara o identitetu Djevičina Sina. Pavlova osobna prošlost kao farizeja bila je božanski predodređena pozadina za službu ovom Potomku. On se rodio od plemena Davidova, ali je istovremeno i Božji Sin, ubijen je i uskrišen od mrtvih. Gledajući po tijelu, Isus je davidovskog roda u redu prirodnog i fizičkog potomstva (usp. Rim 4,1; 9,5); On je potomak s pravom sakralnog pomazanja koje pripada Davidovu sljedniku. Izraz po tijelu stoji nasuprot izrazu po Duhu svetosti: ovim Duhom Isus je postavljen Sinom Božjim, zbog čega posjeduje još veću vrsnoću. Sin je izraz najveće Očeve ljubavi koju je darovao Rimljanima – miljenici su Božji, ljubljeni od Boga i po pozivu sveti. Za Pavla govoriti Rimljanima o Njemu znači naviještati im radosnu vijest!

Mt 1,18-24:

Rodoslovljem na početku svog Evanđelja Matej je izrazio teološko poimanje slijeda Izraelovih pokoljenja sa svrhom pokazati Isusovu pripadnost Abrahamovom potomstvu i konkretno Davidovoj kraljevskoj lozi. Ovim odlomkom želi odgovoriti na pitanje: kako je moguće da je Isus sin Davidov a da istovremeno nije sin Josipov u biološkom smislu? Ujedno otvara pitanje tko je Isus, ali ne više u rodoslovnoj nego počinje analizirati osobnu dimenziju njegovog identiteta. Sinovstvo u Davidovoj lozi jest preduvjet da bi netko mogao biti smatran Mesijom, a to ne zahtijeva nužno biološko sinovstvo, nego samo da ga Josip prihvati kao svog sina. Stoga preko Josipa Isus postaje Sin Davidov, ali preko Marije i Duha Svetoga Njegovo je ishodište zapravo u Bogu! Vidimo, za povijest spasenja Josipovo zakonsko očinstvo nije manje važno od Marijinog materinstva i njezinog djevičanskog začeća. Matejev tekst podrazumijeva neke činjenice. Sklapanje braka se sastojalo od dvije etape: u prvoj (qiddushin) se sklapa ugovor čime se dvoje počinju smatrati mužem i ženom, a tek nakon godinu dana slijedi druga (nissuin) tijekom koje počinju stanovati i živjeti pravim bračnim životom; Josip i Marija još nisu došli do druge etape. Saznavši da je Marija trudna, Josip odlučuje otpustiti je (1,19). Time pokazuje da otac djeteta nije on. Tek kada mu je objavljeno da je začeće djelo Duha Svetog (1,20), pristaje uzeti je sebi. Time evanđelist jasno daje do znanja da dijete nije začeto redovitim biološkim putem, niti sa strane Josipa niti bilo kojeg drugog muškarca; čak tri puta to naglašava (1,18.20.25). Josipova spremnost otpustiti Mariju naglašava važnost anđeoske objave: da te objave nije bilo, on bi je otpustio. Tema Duha Božjeg, prisutnog u povijesti spasenja, ovdje ide svojoj punini. Duh Božji je predsjedao Stvaranju (Post 1,2), preporađao je izraelski narod koji je babilonskim sužanjstvom bio sveden na sasušene kosti (usp. Ez 37,1-14) i u njemu podizao snagu novog života (usp. Iz 44,3-4). Stari zavjet je znao da je Duh Božji u stanju obnoviti lice zemlje (usp. Ps 104,30). Isusovim začećem, kojim su se Bog (Mt 1,23b) i njegovo Kraljevstvo (3,2; 4,17) sasvim približili čovjeku, pokazuje se punina stvaralačke moći Duha Božjega. Od te punine ljudska povijest dobiva svoj smisao, svoju puninu. Time plodnost Djevičinog djevičanstva postaje svjedočanstvo blizinu dolaska Božjeg kraljevstva. Djevičansko začeće stoga je prvina dodira Kraljevstva sa ljudskim rodom, prva utjelovljenska konkretizacija njegove moći i blizine – u nama a nije od nas! Kao potkrepu, Matej navodi i citat iz Iz 7,14 da će jedan iz Davidovog potomstva biti rođen od majke djevice, jer je uvjeren da se u vjerodostojnost proroštava Starog zavjeta ne može sumnjati. Ono što je kralju Ahazu trebalo biti prolaznim znakom, sada se u domu Josipa i Marije uprisutnjuje kao trajan prodor božanske stvarnosti. Njezin snažan izraz jest ime Isus: ono je grčka inačica hebrejskog imena Jošua–Gospodin je spasenje. Ukoliko ime izražava bit i poslanje osobe, Isusovo ime naznačava da je njegovo poslanje spasiti čovjeka. Emanuel označava Božju prisutnost i povezanost s čovjekom. A kao posljedica javlja se radost, mir… To će iskusiti Josip i Marija već u Njegovoj djetinjoj dobi. Mnoge su teškoće sa sobom i s drugima trebali nadvladati dok Ga nisu prihvatili! A onda, čudo! Doživjeli su: Ti si radost umnožio, uvećao veselje…jer Dijete nam se rodilo, dobismo sina! (Iz 9,1-5)! Radost će se preliti na sve one koji Ga budu čista srca tražili, poput Mudraca u slijedećem odlomku Evanđelja.