2. adventa

Današnja misna čitanja mogu se shvatiti kao nastavak i produbljenje onih od prošle nedjelje. Izaijin kratki nagovještaj o dokidanju neprijateljstava iz 2,1-5 sada dobiva preciznije odrednice. Posebice su istaknuti uspostavljanje socijalne pravednosti, sklad među bićima u prirodi, iščeznuće bilo kojeg vida zla i, ponovno, punina poznavanja Gospodina. Taj svijet nije dio ljudskog iskustva. Može li mu se čovjek nadati kao nečemu stvarnomu? Iako bi se moglo činiti da je ovo ključno pitanje, ipak nije.

Spominjanjem mladice iz panja Jišajeva prorok podsjeća da je Gospodin čitavu davidovsku dinastiju podigao iz potomstva neuglednog betlehemskog pastira Jišaja, kojemu nitko u njegovu gradu nije pridavao značaj. Procvat kraljevstva koje će postati regionalna sila nikako se ne podudara s njezinim korijenom. Ako je to kraljevstvo zbog grijeha doživjelo slom, ne znači da Gospodin neće ostvariti svoja obećanja dana Davidovu potomstvu (2Sam 7). Davidov potomak bit će obdaren puninom Božje snage jer čak četiri puta – što je broj univerzalnosti – u vezi s njim spominje duh! S obzirom da se nijedan od starozavjetnih potomaka nije odlikovao ovom puninom, kršćanska tradicija smatra Isusa Krista ispunjenjem ovoga proroštva.

No, i nakon njega jaki tlače slabije, caruju pohlepa i sila, mržnja razara… Sveto pismo ne krije da i među kršćanima postoje razlike koje su prerasle u razdore. Sv. Pavao suočen je s problemom u rimskoj crkvenoj zajednici: kršćani pridošli iz poganstva temeljem krštenja uživaju punu slobodu a na drugoj strani židovi koji su postali kršćanima obdržavaju starozavjetne propise i stoga teško prihvaćaju slobodno ponašanje druge strane; radije im se doima kao razuzdanost koja vrijeđa njihovu savjest. Pavao ih poziva da prigrle jedni druge kao što je Krist njih prigrlio (15,7). Tko osjeća da ga je Krist prigrlio neće imati poteškoća da ide prigrliti sve one koje On također grli. Naprotiv, u susretu s njima iskusit će iskrenje Kristove prisutnosti. U takvoj ljubavi i On je prisutan. Nije Pavao bio sanjar, znao je o čemu govori. Prigrliti za njega znači biti tako naklonjen drugome da idem nositi njegov teret (15,1). Onaj tko misli da je zreliji u duhovnosti tj. jači neka nosi teret slabijih (15,1). Neka se uzdrži od onoga što narušava rast u vjeri njegovog bližnjeg. Važnije od njegove slobode i prava – kojima ionako ne ostvaruje ništa bitno – jest da onaj drugi napreduje prema Kristu. Drugi je važniji nego ja! Kako je ovo kristovski – tu je dašak Isusovog zagrljaja! Da, Jišajev izdanak donio je mir putem ljubavi koju je živio i u daru svoga Duha učinio dostupnom svima. Ponajbolji primjer je sâm Pavao koji je, grleći svoje vjernike kao Krist, svima bio sve da pošto-poto neke spasi (1Kor 9,19-23). Novi svijet nastaje ne dizanjem bedema svojih prava, nego kristovskim zagrljajem koji susrećemo teškoće i nedostatke drugih ne bismo li ih podigli i pokrijepili za novi hod. Da, mir i novi svijet su mogući!

Ne samo da je moguć, Kraljevstvo je blizu…mir je na dohvat ruke, uzvikuje Ivan Krstitelj! Čim se pojavio, već svojom pojavom, samim izgledom bio je kritika, štoviše optužba glavnim društvenim trendovima bezbrižnosti, luksuza, površnosti, tvrdoglavosti… Naime, Isusovi suvremenici smatrali su da je od babilonskog sužanjstva židovski narod neprekidno u egzilu. Iako su se odande vratili, nije uslijedila obećana obnova a u međuvremenu su se ponovno našli pod okupacijom. No, za razliku od naroda u svom okruženju Izrael je imao drugačiji stav prema budućnosti. Dok su drugi svoje zlatno doba pronalazili u prošlosti smatrajući da je tada sve bilo bolje, Izrael je ono najbolje očekivao od budućnosti. Znali su da Bog kakvog su upoznali to može učiniti. A shvaćali su da jedino oni mogu biti prepreka da se tako nešto dogodi. Ako obnovimo vjernost, spasit će nas! Na pitanje učenika o Ivanu Krstitelju Isus odgovara da je Krstiteljevo djelovanje na tragu Ilijinog: svojim djelovanjem pozvao je narod na obraćenje i obnovu savezničke vjernosti Gospodinu. No, u obnovu ulaze samo neki tj. sveti ostatak – među njima carinici i bludnice – a toliki drugi, pa i službeni vjerski vođe neće ući. Vjernom ostatku će se pridružiti ljudi iz svih naroda a Isus mu najavljuje – u skladu sa obećanjem predsužanjskih proroka – iskustvo eshatoloških blagoslova: malom stadu Otac je odlučio dati Kraljevstvo! Zato su prve Krstiteljeve riječi: obratite se! Posebice naglašava problem onih koji se misle provući bez obraćenja: ako se ne pokrenu, ako se ne okrenu za njih Kraljevstvo jednostavno neće postojati, bit će kao da ga nema! Zato će i Isus, uprisutnjujući Kraljevstvo i njegove blagoslov, ponavljati ove Krstiteljeve riječi.  Upravo zato taj poziv važi i za kršćanina trećeg tisućljeća. Gdje god među Isusovim učenicima ne kraljuje mir, ljubav, pravda i istina u mjeri da su postali svjetlo svijeta jer su prigrlili jedni druge i svi mogu vidjeti da se na njima ostvaruje Izaijino proroštvo, to je znak da još uvijek nisu odgovorili Krstiteljevu pozivu da se pripreme kako bi mogli primiti Isusov dar Kraljevstva. Tek ona zajednica u kojoj se ostvaruje Izaijino proroštvo i Pavlova vizija zajedničkog života ispunila je poziv na obraćenje i dostojno čeka Krista i Njegovo Kraljevstvo.

 ———-

Kada se pojavio Ivan, grnuli su k njemu; iščekivanje je još više poraslo. Izašli su iz svojih sigurnih i udobnih domova i krenuše u pustinju. Rekli bismo: krenuli su, stupili su akciju, sve je u pokretu, počelo je… No, iz Ivanovih riječi vidimo, nije bilo dosta izaći pa ni ući u pustinju, makar i to izgledalo puno. Kad su stigli k njemu, onda čuju: obratite se! Neka promijene način razmišljanja, neka uvide neke druge horizonte i njima se okrenu. Kraljevstvo je blizu…mir je na dohvat ruke! Ako se ne pokrenu, ako se ne okrenu za njih Kraljevstvo jednostavno neće postojati, bit će kao da ga nema!

Međutim, što ovaj poziv znači za nas 2000 g. poslije Isusovog dolaska? Gdje je Kraljevstvo Božje? Gdje je taj mir? Oružja je sve više i sve je savršenije, ratova i krvoprolića isto tako… Kažu da Židovi ne priznaju Isusa obećanim Spasiteljem zato što i nakon njegovog dolaska na svijet i dalje postoje sva zla kao i prije.

Kad se Isus rodio, anđeli su pjevali: mir ljudima na zemlji – ne da dođe nego već jest došao. Kasnije će taj mir Isus dati svojim učenicima, mir koji svijet ne može dati (Iv 14,27).

Kakav mir svijet daje? Na jednom natpisu iz Male Azije imperator August govori da je postignut mir nakon niza pobjeda. Dakle, to je mir u kojem postoje pobjednici i pobijeđeni, porobljivači i porobljeni; oni koji iskorištavaju i koji su iskorištavani.

Isus nije donio takav mir. On je na križu uništio neprijateljstvo a ne neprijatelja, uništio grijeh da bi grešnik mogao živjeti. Uništio na svoj račun a ne na nečiji tuđi! Znači postoji i jedan drugi mir koji ne znači samo odsustvo rata i ravnotežu među suprotstavljenima; mirovanje ali i pripremanje oružja.

To je mir iznad svakog razuma (Fil), rekao bi Pavao. I mnogo je koji ga uživaju i dijele među sobom.

On, braćo i sestre, govori sve. Taj mir pokazuje iz kojeg srca počinje rat. Jer tamo gdje toga mira nema počet će rat. Odakle ratovi i borbe među vama, kaže sv. Jakov apostol, zar ne od strasti koje vojuju u vašim udovima? Žudite a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete a ne primate jer rđavo ištete da u pohotama svojim protratite.

Iako onaj konačni i potpuni mir može uspostaviti samo Bog, pitanje rata i mira se odlučuje u svakom srcu. No, najprije moram postati svjestan da ga mogu i trebam odlučiti. Ja ne mogu riješiti pitanje rata na nekom drugom kontinentu, pa čak ni u susjedstvu. U stanju sam se groziti, biti ogorčen kad vidim što se tamo događa. Ali pred nemirom u vlastitoj kući, u vlastitom srcu ću zatvoriti oči i praviti se kao da ništa nije bilo.

Ako ne mogu učiniti ništa za mir u Aziji, mogu učiniti za svoju kuću, obitelj, rodbinu, susjedstvo… Ako mir nema odakle početi, nek počne od mene. Da, ja, baš ja trebam reskirati! Otkud mi pravo i pomisliti da to drugi neće primijetiti, da neće još netko krenuti mojim putem? Otkud mogu znati da drugi ne žele mir? Možda ne znaju, ne usuđuju se do njega? Zašto ja ne bih bio toliko hrabar da budem čovjek i krenem? Što posebno imam izgubiti? Ništa, jer gubim već i sada ako živim sa nemirom u srcu, ako oko mene vlada nemir. Ta Bog nas nije stvorio za životarenje, za tavorenje…

Da li to vjerujem? Da li to želim? Možda nisam nikad ozbiljno pomišljao na to, možda nisam vjerovao da je moguće…

Zato Ivanov poziv i danas itekako ima smisla: Obratite se, približilo se Kraljevstvo!

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.