Sve – pa i molitva – može postati raskrižjem na kojemu se dijele duhovi. I zaista, u životu vidimo da svi ljudi ne reagiraju jednaka na duhovne stvarnosti, na riječ Božu.

Zato i ove riječi, kao produžetak i tumačenje Lukine verzije Očenaša, možemo početi shvaćati na više načina. Ako je Očenaš riješio pitanje opraštanja, ovaj odlomak potencira pitanje dobrote Oca nebeskog: što nam i kako daje?

Riječi ovog odlomka ustvrđuju Očevu bezrezervnu darežljivost. Ali na koncu jasno daju do znanja – u prvom redu to se odnosi na dar Duha.

Neki ovim neće biti zadovoljni. Oni bi htjeli više. Čega? To je pravo pitanje! Čega još, ako imaju život, ako ne traže koricu kruha da prezalogaje, komad tkanine da se ogrnu, topli kutak da se sklone? Upravo time, i ne htijući, pokazuju što im zapravo treba: svjetlo da shvate tko su i što već imaju!

Da, jedino nedostaje Duh Sveti – zagrljaj Oca i Sina… I naš s njima!