Prorok i njegov ambijent

Knjiga proroka Izaije zapravo je svojevrsna biblioteka proročkih spisa (ima najveći broj poglavlja – 66, iako je Jer duži tekstom). Iz povijesnih, literarnih i teoloških razloga se dijeli u 3 dijela: 1-39 („Proto-Izaija“, materijal koji potječe od povijesnog Izaije, 740-701.g.); 40-55 („Deutero-Izaija“, autor je anonimni prorok u Babilonskom sužanjstvu, 555-539.g.) i 56-66 („Trito-Izaija“, postegzilski prorok ili proroci?).

Smatra se da je jezgra za nastanak Knjige bila tzv. Izaijina spomenica (I. memorijal) za koje istraživači smatraju da se nalazi u 6,1-8,18 (ili čak do 9,6/11,9). U njoj su prisutni motivi osude (zbog grijeha i manjka vjere – za Judu i Jeruzalem) i sposobnost Božja da spasi narod (ili njegov ostatak, te da obrati ostale narode preko kralja-u Iz I, proroka i Sluge Božjeg u Iz II-III) – ovi će motivi biti kasnije dodatno razvijani.

UBSZ #28 18042011 – Prorok Izaija – audio, mp3

28. Prorok Izaija – pdf

Poveznicu između pojedinih dijelova čine:

–         zajednička tematika: slava Sveca Izraelova (6,3; 47,4; 48,17; 49,7) koja se očituje po cijeloj zemlji (6,3), u Jeruzalemu (35,2), na izgnanicima (40,5; 45,12) i na povratnicima (60,1-3; 62,2; 66,18) sad kao sud (1,4; 5,19.24) a sad kao spasenje (41,14.16.20) i kao proslava (60,9-14);

–         razvoj misli, poput onoga koji se odnosi na Mesiju: on je kralj-dijete iz Davidovog roda (7; 9; 11) a poslije poprima obilježja proroka po uzoru na Mojsija (Pnz 18,18) i trpećeg proroka, ali i pobjedonosnog i blagoslovljenog od Boga (Pjesme o Sluzi i 61,1-3);

–         pojavljivanja pojedinih termina koja označavaju pojedine etape na razini cijele Knjige (Iz I-III): npr. tješiti zatvara prvih 12 poglavlja (12,1), otvara drugi dio (40,1) te na koncu označava Boga kao tješitelja (51,12; 66,13); isto tako je zapaženo da se Sion/Jeruzalem pojavljuje u krucijalnim momentima (1,8; 12,6; 40,2.9; 52,1-2; 60,14; 62,7.11).

U cjelini uzevši, izgleda da je u temelju Iz I-III teološki projekt koji polazi od jezgre iznesene u Iz 6,1-11(13) gdje se slavi Gospodinovo kraljevstvo i Njegova svetost te se potom koncentrira na dijalektiku grijeh-kazna/oslobođenje-spasenje za Sion/Jeruzalem i za sve druge narode. Ovakav dinamizam unutar ljudske povijesti na kraju predviđa prevlast spasenja/otkupljenja Sveca Izraelova preko Njegovog Mesije (kralj-prorok i patnik) koju će se iskusiti kao pravednost tj. oproštenje grijeha (usp. 1,4.18; 40,2; 55,6-7; 57,17-18; 66,24). Ovaj projekt teološki vrijedi kako na povijesnom planu, tako i u perspektivi eshatoloških iščekivanja. Time postaje očito da se povijest Božjeg naroda i čovječanstva razvija prema planu koji nadilazi dinamizme imanentne svjetskoj povijesti i da, ukoliko ne dolazi od čovjeka, odražava vječni Božji naum.

Postojanje ovakvog teološkog projekta usklađuje i objedinjava različite silnice: Božju akciju sa povijesnim događanjima (t. povijesti), oslobađanje od grijeha i re-kreacija stvorenja (navještaj oproštenja i t. kreacije), koncentracija na socio-religioznu situaciju Izraela i otvorenost drugim narodima (partikularizam i univerzalizam), centralnost Siona/Jeruzalema i kralja sa spasenjskom funkcijom na nacionalnom i univerzalnom planu (kraljevski i proročki mesijanizam), Božje spasenjsko djelo (otkupljenje) i čovjekov pristanak (slušanje riječi) te prihvaćanje projekta (autentična vjera) koji su u stanju nadvladati socijalnu i političku nepravdu (pravo i pravednost) te idolatriju (jahvizam). Povezujući najstarije tradicije sa mesijanskom perspektivom, Izaija predstavlja najdublji SZ-ni uvod u misterij Krista, što potvrđuje njegova proširena upotreba od strane NZ-a (B. Marconcini, Il libro di Isaia, 40-66).

Proto-Izaija 1-39

Prorok i njegov ambijent

Svoju službu obavlja u Jeruzalemu, gdje se i rodio (cca. 760). Poziv je primio u vrijeme smrti kralja Uzije (740/739). Pripadao je visokim slojevima društva; oženio se proročicom (8,3) s kojom su mu se rodila dva sina kojima daje simbolična imena: Šear Jašub (Ostatak će se vratiti; 7,3) te Maher Šalal Haš Baz (Brz grabež-hitar plijen; 8,3). U njegovo vrijeme Izrael živi u velikoj međunarodnoj napetosti: dok je Egipat u dekadenciji, Asirija prijeteći napreduje a Izrael nastoji balansirati između te dvije velesile.

Njegovo se djelovanje odvijalo u tri etape. Prva etapa (za kralja Jotama, 739-735) jest period mira i blagostanja. Izaija razotkriva manjak duhovnih vrijednosti (1,2-6),  lažnu religioznost (1,10-20), društvenu nepravdu (1,21-28; 5), luksuz (3,16-24) i blagostanje koje čovjeka odvajaju od Boga (2,6-22). Naviješta kaznu u obliku vojne agresije (1,7-9; 5,26-30). Druga etapa (za kralja Ahaza, 734-727) obilježena je asirskom prijetnjom dvama hebrejskim kraljevstvima koji traže izlaz (siro-efrajimski ratovi: Izrael i Juda su uvučeni u ratove; zajedno se 738. bore protiv Asirije, ali gube); 734. Izrael je nasilno uključen od Arama u siroefrajimski rat protiv Jude; Juda gubi i postaje vazal Asirije; 734. kreću Asirci, pokoravaju Filisteju i Izrael te deportiraju stanovništvo). U Jeruzalemu se dvojilo u Gospodinovu moć i vjernost obećanjima (usp. 2Sam 7). Izaija intervenira kritizirajući manjak vjere i idolatriju (oslanjanje na ljudske snage) te pozivajući na pouzdanje u Boga (usp. „Knjiga o Emanuelu“, Iz 6-12). Treća etapa (za kralja Ezekije, 727-698) počinje prorokovom uzdržanošću i nemoću pred prosperitetom Asirije koja osvaja Sjeverno kraljevstvo (727-715/705). Intervenira 705-701, odvraćajući od pretjeranih nada u Egipat (18,1-6; 20; 30,1-7; 31,1-3) i navješćujući propast Asirije (30,31). Razočaran je što neočekivano razbijena opsada Jeruzalema nije shvaćena pozivom na obraćenje (22,1-14) nego se stvara mit o neuništivosti Jeruzalema. Na kraju svog djelovanja svoju nadu polaže u budućnost koju Bog obećava Izraelovom ostatku predvođenom vjernim kraljem (2,2-4; 32,1-20).

Temeljna poruka

Prorok inzistira na Gospodinovom identitetu: On je Svetac Izraelov (1,4; 5,16; 10,20), titul koji u sebi objedinjuje Gospodinovu transcendentnost i veličanstvo, Njegovu različnost – On je Drugačiji, ali i njegovu imanentnost i konkretnost očitovanu Njegovom slavom koja prebiva u sred Njegova naroda (1,24-28; 8,9-10; 9,1-6; 11,1-9).

Čovjekova stvarnost: pred tri puta Svetim čovjek je grešnik, spašen i otkupljen u mjeri u kojoj prihvaća tu stvarnost (kao prorok u 6,5), ili osuđen kad ne prihvaća svoju ograničenost te se uzoholjuje zatvarajući se pred Bogom u autonomiju i zauzimajući od Njega distancu (2,6-22; 3,16-24). Ovo se događa kad čovjek zanemaruje Njegovu svetost i Boga svodi na idol (→hipokrizija kulta; 1,10-20) ili kad ne čita znakove koje mu On šalje (→religija postaje maska nevjere; Ahaz u 7,1-17). Posljedica su društveni i politički nered i rasulo. Rješenje je vjera, utemeljenje života u Gospodinu i Njegovoj riječi.

Prorok povijest shvaća kao teatar u kojem Bog očituje svoju slavu tj. pokazuje se u akciji. Vjernik otčitava Božju prisutnost i djelovanje; stoga prorok može čitati i budućnost te u njoj prepoznaje Božji projekt koji jest razlogom nade (2,2-4; 11,1-9).

Jeruzalem (7,1-8) i Davidova dinastija (2Sam 7) su izabrane za ostvarenje Božjeg spasenjskog plana i stoga uživaju Njegovu zaštitu. Ipak, ostaje ograničenje: ako ne budete vjerovali, nećete se održati (7,9). Iako nevjernost uzrokuje razna zla i za sobom povlači kazne, prorok je uvjeren da kazna, iako će uništiti ljudsku oholost, ipak neće prouzročiti nestanak cijelog naroda: spasit će se Ostatak, ponizni, vjerni i siromašni (8,16-18); oni koji nisu svoje pouzdanje stavili u idole moći i blagostanja nego u Boga (6,11-13; 10,19-21; 28,5-6).

Božje kraljevanje se ostvaruje putem direktnih zahvata ili prisutnošću Njegovog Mesije. Očitovat će se oslobođenjem od svih oblika ropstva te obiljem pravde i mira. Mir, (šalom), označava harmoniju između ljudi i naroda (2,4), sa prirodom (11,6-8), odsutnost bolesti (35,5-6), materijalno blagostanje (35,1ss) te puninu  prisutnosti duha Božjeg (11,1-2) u pravednim srcima (32,16).

Deutero-Izaija (Iz 40-55)

Prorok i njegov ambijent

Smatra se da je autor ovog dijela Knjige proroka Izaije anonimni prorok, nazvan Deuteroizaija (Dt-Iz), koji je živio u vrijeme izgnanstva u Babilonu. Većina istraživača danas je suglasna da on djelovao 555-539 g. pr. Kr. To je vrijeme uspona perzijskog kralja Kira koji će osvojiti Mediju i napokon i samu Babiloniju 539. On je uživao veliku popularnost jer je mudro vladao znajući da se narodi pobjeđuju mačem, ali osvajaju dobročinstvima. Nije nametao svima svoju religiju i poslat će kući one koji su u Babilonu bili zasužnjeni.

Sastav knjige

Dt-Iz još nazivaju i „Knjiga utjehe“ (9x se spominje utjeha) i „peto evanđelje“. Ona se sastoji s jedne strane od proroštava utjehe, koja ćemo ukratko navesti, i sa druge strane od „Pjesama o Sluzi“, koje ćemo naknadno predstaviti.

Iz 40,1-11: višeglasna pjesma koja ima tješiti Izraelce jer je završeno ropstvo (40,1-2). Dt-Iz naviješta povratak u domovinu (=novi Izlazak) kao očitovanje Slave Jahvine (40,3-5). Jamstvo tomu jest riječ Božja koja je sposobna to ostvariti (40,6-8); ona se izgnanicima predstavlja kao radosna vijest-euangelion (40,9-11).

Iz 40,12-48,22: razvija temu povratka. Preuzima shemu Izlaska (Egipat=Babilon; pustinja; obećana zemlja); nema prelaska preko mora a jedini koji će biti uništeni su idoli (40,12-31; 41,21-29 itd). Ovaj puta spasenje ima univerzalni karakter (45,14-25). Pustinja više nije tegobna nego je neka vrsta raja (41,17-19; 43,19-20) kojim sam Gospodin kroči (40,3) predvodeći svoj narod (42,16). Dohodište novog Izlaska nije samo ulazak u zemlju, nego uspostava produbljenog odnosa s Bogom, što se odražava u novom identitetu Izraela – on je sada sluga (41,8-10) koji će se sasvim ostvariti tek u potpuno obnovljenom Jeruzalemu (44,1-5; 51,17-52).

Poradi iznenađujuće činjenice da medijator oslobođenja ovaj puta nije Hebrej nego perzijski kralj Kir (41,1-7.25-29; 44,24-28), Dt-Iz snažno naviješta novost kao odliku Božjeg zahvata (43,18-19): Bog se pojavljuje uvijek na novi način, slobodan od teoloških shema koje prave ljudi. Jer On je Stvoritelj i Gospodar povijesti (43,8-13; 44,6-8.24-28). Tako Dt-Iz postaje po svoj prilici prvi koji ispovijeda monoteizam jednog Boga koji je Stvoritelj sveg stvorenja. Identitet Stvoritelja on potvrđuje činom oslobađanja čime nastaje novo stvaranje. On postaje goel, bližnji rođak, Onaj koji se solidarizira sa Izraelom i cijelim čovječanstvom i intervenira da bi ga oslobodio (41,14; 44,22; 54,5).

Iz 49-54: osim što se razvijaju već do tada prisutne teme, na poseban se način ističe cilj novog Izlaska: restauracija Jeruzalema koji od odbačenog grada/žene postaje ljubljena zaručnica (52,1-12; 54). Izraelski narod nanovo, postavši sluga Gospodinov u obnovljenom gradu, postaje svjetlo narodima (45,14-25; 49,6.12). To je zajednica koja je ponovno utemeljena na Zakonu (42,21).

Iz 55 naglašava osobine i djelovanje riječi Božje; ona je dostupna svima (55,1-3), plodna je i efikasna (55,10-11). Ona objavljuje misli Božje koje su bitno drugačije od ljudskih (55,8-9) – samo prihvaćajući tu logiku može se proročku riječ doživjeti kao radosnu vijest (40,9) – euangelion (LXX).

      Sluga Jahvin

U Dt-Iz 21x se pojavljuje pojam ebed; 14x se odnosi na izraelski narod u njegovu totalitetu, dok je u 5 slučajeva teško odrediti na koga se odnosi. Još 1892 B. Duhm je predložio da se izdvoje 4 „pjesme o Sluzi“ koje bi predstavljale kompleks za sebe jer je spoznao da ih nije napisao Dt-Iz i da nemaju veze sa njihovim aktualnim kontekstom. Od onda puno se diskutira o broju ovih pjesama, njihovom razgraničenju, autorstvu i njihovoj vezi s kontekstom, identitetom Sluge, ali ni u jednom pitanju još uvijek nije postignut konsenzus.

Iz 42,1-9: Sluga je prorok zadužen donijeti pravo (mišpat) narodima (42,1), vjerno i sa mnogo poštovanja (42,3). Pozvan je u pravdi (cedakah) i postavljen za savez narodima (42,6) – univerzalnost spasenja.

Iz 49,1-7: inspirirajući se na Jer 1,5-6, govori o pozivu Sluge na univerzalnom horizontu: iako će doživjeti trenutke neuspjeha (poput Jeremije!), pozvan je biti svjetlo narodima i pronijeti Gospodinov spas do nakraj zemlje (49,6).

Iz 50,4-11: predstavljen kao vjerni učenik (50,4-5), Sluga u tišini trpi poruge, uvrede i udarce (50,6-7). Njegovo ne opiranje nije znak rezignacije već pouzdanja u ime Gospodnje – stoga je Sluga stavljen za uzor svima (50,10-11).

Iz 52,13-53,12: trpljenje i smrt Sluge se shvaćaju kao sastavni dijelovi iskustva vjernosti vlastitom poslanju. Bog naviješta uzdignuće Sluge koji će biti ponižen i ubijen (52,13-15); slijedi opis Slugine pojave i patnji (53,1-7) nakon čega dolazi na vidjelo da ih je prihvatio dobrovoljno (53,8). Napokon, na vidjelo dolazi zastupnički karakter njegovog trpljenja i smrti – on je ponio grijehe mnogih (53,12) i opravdat će mnoge (53,11).

Ovdje na vidjelo dolazi spoznaja da patnja nije samo kazna za grijeh (teorija retribucije), nego poprima spasenjsku vrijednost za patnika, ali i za druge – postaje mir (šalom), tj. na pomirenje i opravdanje mnogih s Bogom (53,12). Iznenađujuća novost je ovog teksta što najavljuje Božju sposobnost spašavati čak i putem slabosti i trpljenja Sluge. Time se utemeljuje teorija o zastupničkom trpljenju i spasenju (redemptio vicaria) gdje pojedinac uzima na sebe grijehe naroda.