U hebrejskom jeziku Knjiga o sucima se naziva šofetim, što znači suci; možda bi bilo bolje prevesti ovaj izraz sa vladari jer su šofetim bili oni koji su doista donosili odluke i vladali pojedinim plemenima. Gledano sa povijesnog aspekta, Knjiga o sucima se nadovezuje na događaje opisane u Jš. Knjiga o Jošui je sa teme garantiranja zaposjednuća Obećane zemlje počela skretati prema upozorenju, a Knjiga o Sucima ovu temu produbljuje i dodatno razvija – vidi 2,11-19. Izbliza fokusira temu Izraelovih nevjernosti, kazni u vidu neprijateljskih invazija te izbavljenja temeljenih na zgodama i djelima serije likova – 12 sudaca, od kojih su 6 „velikih“ a 6 „malih“. Povijest koju opisuju Suci seže sve do u 1Sam gdje će Samuel također osloboditi narod i postati sudac (1Sam 7).

UBSZ #18 07022011 – Knjiga o Sucima – audio, mp3

18. Knjiga o Sucima – pdf

Povijesna pozadina

Period kojeg prepričava Knjiga o Sucima jest period Izraelovog konsolidiranja u Obećanoj zemlji. U to vrijeme, nakon Jošue, u Izraelu ne postoji uređena centralna vlast. Danas istraživači smatraju malo vjerojatnim da su postojali „mali“ suci; njihova su imena najvjerojatnije imena pojedinih klanova, a podudaraju se i sa nekim spiskovima šeika. Izvješća o „velikim“ sucima temelje se na drevnim predajama koje sigurno potječu od povijesnih događaja. Ipak, njihovo djelovanje je u pravilu bilo ograničenog karaktera u vremenskom i prostornom smislu, uz sudjelovanje samo užih grupa. Izrael je u to vrijeme bio rastrzavan različitim trendovima. Jedan je unutrašnja podjela jer se plemena grupiraju u dvije grupe, na sjeveru oko Efrajima, te na jugu oko Jude. Drugi su oružani sukobi: borbe s posljednjim kanaanskim gradovima-državama, odbrana granica od Filistejaca na zapadu te Amona i Moaba na istoku, međusobne borbe pojedinih plemena (Efrajim i Benjamin, Suci 19-21).

 Sastav knjige

Knjiga o sucima pokazuje karakteristične crte deuteronomističke škole. Stoga ne čudi što i u njoj nalazimo panizraelsku perspektivu i pojam Gospodinovog rata (Suci 7).

U prvom dijelu (1,1-3,6) donosi kriterije za deuteronomističko iščitavanje povijesti: zbog toga što narod nije bio vjeran Savezu, Gospodin će učiniti da mu kanaanski narodi postanu ostan, a njihovi bogovi zamkom (Suci 2,1-5). Posjedovanje zemlje se tako pretvara u dugu i bolnu borbu. Ovdje se ostvaruje dinamika bolnog odnosa Izrael – Gospodin prema principu retribucije (Bog nagrađuje pravednika a kažnjava prestupnika) koja je najavljena već u Savezu, a sastoji se od slijedećih elemenata (2,11-19):

1. Gospodin dobrohotno daruje svom narodu zemlju

2. narod odgovara grijehom idolatrije (Baal, Aštarta)

3. Gospodin kažnjava Izraela prepuštajući ga u ruke njegovih neprijatelja koji ga tlače

4. narod vapi Gospodinu tražeći od Njega oproštenje i pomoć

5. Gospodin podiže izbavitelja-suca udjeljujući mu preko svog duha snagu oslobađanja

6. neprijatelj biva poražen i narod živi u miru dok živi dotični sudac

Ova se shema svako-malo ponavlja (pojavljuje se ih se 12), povijesni tijek se sastoji od izmjenjivanja nevjernosti-robovanja-vapaja za oslobođenjem-oslobođenja. Čini se da je namjera posvijestiti čitatelju grijeh koji uzrokuje robovanje – idolatriju, i buditi nadu u susljedni Gospodinov intervent kad narod spozna svoj grijeh i kad se iskreno pokaje. Izraelovo idolopoklonstvo ovdje ne treba shvaćati doslovno: ne radi se o tome da su Izraelci promijenili vjeroispovijest nego su prihvaćali način života, socio-ekonomsku i političku praksu Kanaanaca i drugih okolnih naroda – živjeti nepravedno znači rušiti Savez koji su sklopili s Bogom – a to znači ostaviti svoga Boga i poći za idolima drugih naroda: standard, elitizam, tajkuni itd… Idoli su, dakle, moć, bogatstvo, elitizam zbog kojih se počinjaju društvene deformacije i krši Zakon.

U centralnom dijelu knjige (3,7-16,31), koristeći drevne izvore („knjiga osloboditelja“), narodnih epskih kolorita naklonjenih anegdotama, pitoreskama i burleskama, deuteronomist prepričava događaje iz ovog dijela povijesti idealizirajući i shematizirajući ih: ono što se događa jednom ili dvama plemenima biva pridavano cijelom narodu. Epske priče o lokalnim herojima postaju prigodom za refleksiju nad nevjernošću Izraela Savezu kojeg je sklopio s Gospodinom. Poslije svega ponovno na površinu izbija Božja dobrota koja svako malo šalje suca koji spašava narod.

Za svakog pojavka pojedinog suca ponavlja se ista retributivna shema (3,7.12; 4,1; 6,1; 10,6; 13,1). Na taj način se prepričavaju naširoko i detaljno junačka djela velikih sudaca poput Otniela (3,7-11), Ehuda (3,12-30); Debore i Baraka (4-5); Gideona i Abimeleka (6-9), Jiftaha (10,6-12,7), Samsona (13-16) te u sažetom obliku manjih sudaca (3,31; 10,1-5; 12,8-15). Veliki suci su smatrani karizmatičkim vođama koje je Gospodin podigao u kriznim trenucima da bi izbavljali narod od tekuće neprijateljske ugroze, dok su manji suci po svoj prilici bili zaduženi za provođenje pravednosti na lokalnoj razini. Mnogi među njima su bili ne samo mali i obični ljudi (ili čak žena – Debora), nego i ne najsjajnijih biografija ili sklonosti. Odabir malenih preko kojih će se ostvariti spasenje Božje sasvim je u skladu s odabirom Izraela, najmanjeg među narodima (usp. Pnz 7,7) i trasira značajnu biblijsku temu siromaha Jahvinih. Bog i pomoću onih najmanjih može spašavati Izraela – može činiti ono što Izrael ne može sam ako skrene s puta istine, vršenja Zakona i društvene pravednosti.

U završnom dijelu (17-21) u prvi plan izbija anarhična situacija u odnosima između pojedinih plemena. Na taj se način daje naslutiti potreba Izraela za jednom stabilnom centralnom vlašću koja će trajno uspostaviti red: čežnja za monarhijom (usp. 17,6; 18,1; 19,1; 21,25).

Temeljna poruka

Imajući u vidu naglasak na željom za monarhijom koja obilježava treći dio Knjige (17-21) i njezinu uspostavu u 1Sam 8-10, važan je stav biblijskog pisca prema toj temi. Za njega suci utjelovljuju ideal dobrog vladanja nasuprot kraljevima koji će Izrael odvesti u propast. Njih u Knjizi predstavlja Abimelek, Jerubaalov sin, koji će na vlast doći nakon što pobije 70 ljudi iz vlastite porodice. Njegov otac, sudac Gideon je primjer ispravnog vladanja: odbija kraljevsku moć jer Gospodin je Onaj koji treba vladati nad Izraelom (8,23). Isto će tako biti hvaljen sudac Samuel (1Sam 8; 12) koji je vladao po Božjoj volji za razliku od kralja za kojim je čeznuo Izrael. Ovakav kritički stav prema počecima ustanove monarhije jest posve razumljiv nakon njezinog pada i odlaska u babilonsko sužanjstvo.

Knjiga o sucima u konačnici je ipak poziv na nadu. Iako se s jedne strane konstatira nesposobnost izraelskog naroda da budu vjerni Savezu s Bogom (usp. Jš 24), čak u toj mjeri da se može činiti da je ljudska povijest izručena na nemilost zla, grijeha i nasilja, ipak se s druge strane podvlači Božja raspoloživost da uvijek bude vjeran svojim obećanjima danim praocima, bez obzira na grijehe sinova, i da uvijek strpljivo i dobrohotno intervenira kako bi spasio svoj narod koji k Njemu vapi iz svojih muka. Ovdje se pojavljuju tri bitne Božje oznake: vjernost (’emet), dobrohotnost (hesed) i pravednost (cedaqah). Ovo je poruka utjehe i Izraelu koji je u vremenu konačne redakcije ove knjige, u nevoljama prouzročenim babilonskim sužanjstvom, isto tako upućivao vapaj za pomoć da Izraelova povijest i čovjek neće ostati prepušteni razarajućim silama zla (usp. 2,6-19). Tako Izrael u egzilskom i postegzilskom periodu ponavlja i aktualizira iskustvo egzodusa. Kao što je narod u Egiptu stenjao pod ropstvom i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu (Izl 2,23) a Bog je čuo i zauzeo se za njih (2,24) te poslao Mojsija da ih izbavi (3,1-15), tako nakon Jošue povremeno intervenira da bi ih spasio slanjem sudaca. Kao što se narod u pustinji bunio protiv Mojsija odajući se idolatriji (Izl 32; Br 25), tako i sada u Obećanoj zemlji ponavlja iste grijehe. Tada je za Mojsije za njih posredovao kako bi ishodio oproštenje (usp. Izl 16; 17; 32-33; Br 11; 20), a sada cijeli narod vapi Gospodinu (usp. Suci 3,9.15; 4,3; 6,7).

Cjelokupni dijalog Izraela s Bogom, ili možda možemo reći „borba s Bogom“, vodi se na i oko Obećane zemlje. Ta borba je neodvojiva od zemlje jer osvojiti zemlju, u njoj mirno i stabilno živjeti znak je Božje savezničke pomoći, a nju se zavređuje vršenjem Saveza tj. Zakona. Tako je u Izraelovoj religioznoj svijesti nastao nerazdvojni krug između Boga, Izabranog naroda, Zakona i Obećane zemlje. Božje obećanje da će Izraelu darovati zemlju narod shvaća kao svoje pravo na nju i u opasnosti je ponašati se imperijalistički i totalitaristički. Nakon što dobije kaznu i počinje gubiti zemlju, vraća se vjernosti Savezu i Zakonu i tada Bog pomaže da ponovno zadobije zemlju. Dakle, na pragu smo duge etape Božjeg pedagoškog procesa u kojem želi Izraela poučiti da je Obećanu zemlju moguće posjedovati, ali ne bilo kako. Vjernost Savezu treba Izraela dovesti do toga da postane narod po volji Božjoj a Izrael Obećana zemlja kao uzor života i suživota Izraelaca i pripadnika drugih naroda. Drugim riječima, Izrael ne može s blagoslovom posjedovati zemlju ako će je posjedovati kao ostali narodi – on mora ili postati početak novog svijeta, ili počinje gubiti svoju zemlju.

Gospodinov odgovor koji podiže suce da bi Izraelu sačuvao Obećanu zemlju shvaća se kao pravednost (cedaqah). Imajući u vidu da je svakoj nevolji prethodio Izraelov otpad od Gospodina, može zvučati čudno da se Njegova spasenjska aktivnost naziva izražajem pravednosti. No, u kontekstu odnosa između Boga i naroda, koji u prvom redu utemeljen na Savezu (proisteklom iz Božje dobrohotnosti – hesed), pravednost koju uspostavlja preko svojih sudaca jest sinonim za spasenje, točnije oslobođenje od neprijatelja. Uspostaviti pravdu ovdje se identificira sa ostvariti spasenje putem oslobođenja. Činiti pravdu za biblijskog Boga znači pomoći, podržati na najkonkretniji i najzgodniji način, precizno odgovarajući na potrebe drugoga. Knjiga Sudaca pokazuje lice pravednog Boga koji postaje bližnji svom narodu da bi prekinuo zatvoreni krug grijeha, zla i kazne koji ga vodi u propast. On je u svom providencijalnom interventu svaki puta začetnik novine, jer podiže osobe sposobne ostvariti Njegovu spasenjsku volju u novim, svaki puta drugačijim okolnostima.

Trinomij pravednost – vjernost – dobrohotnost, koji predstavlja nosivu strukturu biblijske vjere, bitno je obilježje Knjige o Sucima. Deuteronomističkom redaktoru ne predstavlja skandal pisati iznova povijest Izraela iščitavajući je u svjetlu ovog trinomija. Svjestan je da bi pogrešno bilo ne zagledati se u nju i ne iščitati u njoj sav njezin sadržaj. Za njega bi skandal bio zanemariti, izbjeći istraživanje zbunjujuće stvarnosti ljudskog grijeha, koja neće postojati manje zato što se o njoj ne govori. Naprotiv, svjestan je da tek posvješćivanje stvarnosti grijeha predstavlja prvi preduvjet da bi se iz nje izašlo. On stoga reflektira nad Izraelovom poviješću i u njoj prepoznaje čovjeka, zamke i moć grijeha, ali isto tako i Boga koji u svojim rukama drži tijek povijesti u svim njezinim aspektima i garantira joj pozitivan ishod te čovjeka zove na savezništvo-partnerstvo i suradnju u izgradnji novoga svijeta.