Kao i prethodni, i tekstovi o Izraelovom izlasku iz Egipta pripadaju među tekstove koji utemeljuju povijest toga naroda. U Izl 1 vidimo da se Jakovljevi potomci nalaze u Egiptu, u stanju kakvo nam opisuje i konac Knjige Postanka. Međutim, ubrzo nas u 1,8 počinje izvještavati o promjenama: u Egiptu je zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa! Uskoro Jakovljevi-Izraelovi potomci počinju biti tretirani kao stranci. I, što također treba zapaziti, od strane Egipćana tretirani kao društvena cjelina, tako da ih pripovjedač počinje nazivati jednostavno Izraelci (1,7.12.13).

UBSZ #09 29112010 – Knjiga Izlaska 1-6..Izraelovo ropstvo i Bog osloboditelj – audio, mp3

9. Izl 1-6 – Izraelovo ropstvo i Bog osloboditelj – pdf

Osim toga što su Egipćani inzistirali na različitosti Izraelaca u pitanjima njihovog društvenog identiteta – tretirani su kao poseban narod, različit od Egipćana, zamijetili su još jednu važnu činjenicu koja ih je počela plašiti – Izraelci su se značajno množili! Za nas koji pratimo Sveto pismo od Post 1, to znači da su Izraelci prihvatili Božju zapovijed da se množe i napune zemlju i to su učinili: namnožili se, ojačali i napučili zemlju (1,7)! To je ujedno znak da ih je Bog blagoslovio jer nema prenošenja života bez blagoslova! Upravo ovdje počinje konflikt. Paradoks je da Božji blagoslov može biti povod konfliktu. To će od sada biti jedna od oznaka povijesti ljudskog roda.

Brojnost i vitalnost Izraelaca razlog su faraonovom strahu – u slučaju rata mogli bi se prikloniti neprijatelju – trebam suzbijati njihovu snagu! Tako, umjesto da osjete blagoslov, uskoro postaju maltretirani od Egipćana – nametnuta im je obaveza teških radova. Dakle, izvršavanje Božje naredbe o množenju i njegov blagoslov, koji je to omogućio, postaje uzrok njihovih nedaća! Život, koji je izuzetan dar Božji njima zbog egipatskih strateških motiva treba postati uzrok smrti! Odavde nije teško zaključiti: faraon tj. Egipćani kao kolektivitet suprotstavljaju se Božjem projektu s čovjekom. Idu protiv Božjeg razmišljanja i djelovanja!

Inače, ovo je kroz povijest redovit model masovnog iskorištavanja kada pojedinac ili grupa, kao ovdje faraon, želi podići spomenik svome imenu. Za to je nužno iskorištavanje masovne radne snage. Ako se ljudi pobune, vlast im nameće veće norme rada i veće poreze. Silina kojom će se Bog ustremiti na ovakav „društveni model“ govori o tome koliko on narušava Njegov projekt sa čovjekom. Stoga će, uz Stvaranje, ovaj događaj ustati urezan u povijesno sjećanje Izraela pa će mnoge moralne upute biti potkrijepljene ovim iskustvom: jer sjeti se da si i ti bio rob u Egiptu! Istovremeno ovo je kriterij za prosuđivanje povijesti Izraela jer će upravo ponavljanje istih pogrešnih stavova od strane Izraelovih vladara biti uzrokom nacionalne tragedije nakon Salomonovog kraljevanja – do podjele kraljevstva a potom i propasti obaju od njih. Ovdje Sveto pismo poučava kakav stav treba imati prema iskorištavanju, ali ga nažalost ni Crkva nije kroz svoju povijest uspjela održati (18-19.st.) pa su se kao branitelji potlačenih pojavile lijeve ideologije koje će kasnije iznjedriti totalitarizme koje je EU nedavno osudila.

Ovime je, dakle, predstavljena srž konflikta u kojeg su dospjeli Izraelci u odnosu na Egipćane. Sada slijedi predstavljanje različitih načina na koje će ljudi i Bog rješavati ovaj konflikt.

Faraonova nastojanja za suzbijanjem brojnosti Izraelaca

Faraon najprije pokušava preko hebrejskih babica spriječiti porod muške djece – naređuje im da ih pobiju (1,15-17). Međutim, babice ne mogu ići protiv savjesti i svoga naroda i nisu ubijale (koliko različito od današnjih medicinskih praksi koje traže najpovoljnije vrijeme i načine za ubijanje još nerođene djece i to u svom narodu!). Izraelke su drugačije, kažu one. Izrael je dakle drugačiji u svom stavu prema životu – to je znak Božjeg blagoslova! Tako babice, koje kao žene nisu bile važne na ekonomskom, političkom i vojnom planu, zadaju ozbiljan udarac faraonu, koji je smatran bog na zemlji! Evo, fine ironije biblijskog pisca.

Zapravo, ironija je nešto što uvelike obilježava prikaz ove situacije. Točnije rečeno, čitatelj će to u pravilu doživjeti kao ironiju. Faraon, jedini koji je ekonomski i vojno moćan na tom području, počinje se plašiti naroda kojeg drži u šaci. Moćni se boji nemoćnog! Tako malenost i nemoć Izraelaca otkriva slabost velike supersile Egipta. Dakako, tu je i nelogičnost: ako ih se bojiš, otpusti ih. No, faraon to ne želi i tako dolazimo do apsurda: ili moji robovi, ili mrtvi!

Faraon u 1,22 izdaje naredbu svome narodu: svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na temelju prvih poglavlja Knjige Postanka znamo da se ovakav stav kosi sa Božjom vizijom čovjeka. Svaki čovjek bi trebao vladati i to uistinu, a ovdje imamo faraona koji kao ima veću moć od drugih, ali je uplašen. U isto vrijeme, ne odustaje od pretenzija na druge ljude i tako dospijeva u podvojenost – i moćan i nemoćan. No, sa gledišta Knjige Izlaska, njegov glavni problem je što se ustremio protiv Božjeg projekta sa čovjekom. I zbog toga će doživjeti neuspjeh.

Bog koristi ono što je slabo da bi pobijedio perverznu supersilu. Ovdje susrećemo Božji način djelovanja koji je za naše uobičajene kriterije toliko neobičan da nam se doima kao ironija. To je jedno od konstantnih obilježja Božjeg zahvaćanja u povijest.

U novonastaloj situaciji elementi koji nisu moćni stavljat će u krizu egipatsku supersilu. Vidjeli smo da su babice tj. primalje već ugrozile faraonov plan. Sad će na scenu doći čitav niz žena koje će spašavajući i podižući jedan ljudski život podići predvodnika Izraelovog oslobođenja – Mojsija. Žene, kao politički i ekonomski nebitna bića i jedan sin robova pripremaju veliki događaj oslobođenja Izraelaca i katastrofalan poraz Egipćana. Gotovo nevjerojatno! I ono slabo Božje jače je od ljudi, reći će kasnije sv. Pavao (1Kor 1,25).

Očekivanje rođenja sina kao i kod patrijarha, i ovdje će odigrati presudnu ulogu – znak su Božjeg blagoslova! Blagoslov je onaj koji sve prožimlje kao crvena nit i uzrokovat će oslobađanje Izraela! Rođenje djeteta bit će ključ rješavanja mnogih kriza, pa znak i Mesijinog dolaska među Izraelce!

Objava Božja i Mojsijev poziv

Mojsija njegova majka stavlja u košaricu (hb’Te, isti termin kao i Noina arka!) i ostavlja na vodi. Bio je predan vodi da ga spasi od smrti i voda ga spašava. Nalazi ga faraonova kćerka a njegova tetka joj predlaže da ga na othranjivanje povjeri jednoj dojilji Hebrejki. I tako ga je othranjivala njegova majka.

Odraslog ga predaje faraonovoj kćerki koja ga je posinila i dala mu ime Mojsije – iz vode izvučen. Onaj koji će za Izraelce biti posrednik života trebao je imati iskustvo smrti i Božjeg spasenjskog djela.

Kada je odrastao, počinju ga boljeti muke njegovog naroda. Ubija jednog Egipćanina koji je tlačio Hebrejca i mora bježati! Izdali su ga njegovi sunarodnjaci – tragedija! No, tragedija je i to što on koji treba biti posrednik života postaje posrednik smrti! Izdao je svoj identitet! Odlazi u midjansku zemlju, među strance i to k midjanskom svećeniku! Tamo se i ženi. Svoj život zasniva daleko od svog naroda, daleko od njegovog Boga koji je vodio Abrahama, Izaka i Jakova! Sve je propalo! Tako se čini…

Mojsije je u dubokoj unutarnjoj krizi – napola Hebrej, napola Egipćanin, a sada ni jedno ni drugo nego izbjeglica, treba donositi život a donio je smrt – čovjek koji je ostao bez identiteta… U krizi je i traži ga. Sad se smirio u stranoj zemlji, traži da započne novi život. Napustio je ideje i projekte oslobađanja svog naroda. I sada, kad je prestao raditi – kad je prestao život pomagati tako što ga ubija – sad može početi nešto novo! Sad je spreman za novi početak! Ali više ne po njegovom nego po Božjem. Bog ga je pustio da se u tuđini ostavi naopakih stavova da bi s njim započeo nešto novo.

Nakon smjene faraona, Bog je čuo zapomaganje Izraelaca i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom i odlučio zauzeti se za njih (2,23-25). Mojsije, koji napasa ovce svoga tasta Jitra dolazi do gore Horeba, gore koja se češće naziva Sinaj i na kojoj će kasnije svi Izraelci doživjeti objavu Božju (19,1ss).

Gospodin se ukazuje Mojsiju iz usplamtjelog grma kao što se ukazivao patrijarsima (usp. Post. 12,7; 17,1; 18,1), isprva kao anđeo (usp. Post 22,11.15), zove ga po imenu kao i Abrahama (22,1.11) i Jakova (46,2) i objavljuje mu se: Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (Izl 3,6). Mojsije sada razgovara s Bogom kao Abraham i kao što nitko više neće razgovarati. No, za razliku od Abrahama, Bog Mojsiju ne govori o njemu osobno nego o narodu, točnije u prilog narodu. Na Mojsijevu bojazan kako će ići pred faraona i pred narod (koje je na svoj način izdao-velika poteškoća!), Bog mu odgovara – ja sam s tobom, kao što je bio s praocima Izakom i Jakovom (Post 26,3; 28,15; 31,3).

A što će im reći: tko ga je poslao? Sada Bog otkriva svoje ime: ehjeh ašer ehjeh, bit ću onaj koji ću biti; grčki prijevod SZ-a prevodi bit ću onaj koji je prisutan, što se zapravo odnosi na ono bit ću s tobom (Izl 3,12). To Mojsije treba prenijeti Izraelcima – njihov Bog bit će s njima. To bit ću kasnije biva prihvaćeno kao Božje ime: vi ste moj narod,  ja sam vaš ehjeh (Hoš 1,9).

U Izl 3,15 Bog za sebe kaže da je Jahve (tetragram JHVH), Bog Izraelovh otaca i da mu je to ime dovijeka. Božje ime, tj. duboka istina Božjeg bića jest da je bio prisutan sa praocima Izraela i da će biti i dalje sa svojim narodom. On je jednostavno onaj koji jest i to tako da je spasenjski prisutan sa svojim narodom. Ljudi mogu danas biti ovakvi, sutra onakvi, a preksutra ih uopće nema, no On je uvijek ovdje, uvijek prisutan i to tako da želi spasiti.

Time se Izraelcima kao narodu objavljuje njihov Bog kojega mogu zazivati i sa kojim ulaze u isti odnos kao njihovi praoci Abraham, Izak i Jakov. Ono što je Bog započeo s Abrahamom i njegovim potomcima, sada se nastavlja u i preko Izraela kao naroda.

Mojsije i Aron započinju oslobađanje Izraelaca

Tek po objavljenju Božje prisutnosti, tek po slušanju Njegove riječi Mojsije može zadobiti svoj identitet, može postajati ono što je i prije želio, ali nije uspio. Također i narod zadobiva svoj put u život tek nakon što zadobiva svoj duhovni identitet, svoju duhovnu pripadnost Bogu koja će mu određivati kvalitetu života i osiguravati blagoslov (Izl 6,1-8). Oslobođenje iz Egipta dokazat će Božju snagu i udariti temelj partnerstvu između Boga i njegovog naroda.

Nakon što je Bog pozvao i Arona da bude Mojsijev glasnogovornik, u Izl 5 započinje niz susreta Mojsija i Arona s faraonom. Iako su to na prvi pogled isključivo poslovno-politički pregovori o puštanju Izraelaca, ovi susreti ipak imaju i drugo značenje. Vidjeli smo kako je Bog odgajao Jakova i Josipovu braću i oni su uspjeli usvojiti nove životne stavove i nakon toga baštine Božji blagoslov. Bog sada, preko Mojsija i Arona, ne samo da oslobađa Izraelce nego daje priliku faraonu da promijeni stav i da usvoji prave vrijednosti. Za tzv. egipatska zla koja pogađaju faraona i Egipćane izričito se kaže da su znaci (7,3b.17) – sredstva kojima se Bog objavljuje faraonu i poziva ga na promjenu stava (8,6.18; 9,14.29), to je objava i za Izraelce koji je trebaju pamtiti i prenositi slijedećim generacijama (10,1). To je, dakle, Božji pokušaj da oslobodi i faraona tj. Egipćane. Ovime se pokazuje koliko je za Bibliju bitan načiji unutarnji stav i vanjski postupci koji iz tog proizlaze tj. etika.

Faraon, naprotiv, otvoreno se suprotstavlja Stvoritelju života kao nitko u SZ-u. Upravo zbog svoje tvrdokornosti kojom se bori protiv Božjeg projekta ljudskog dostojanstva i života, na koncu će ipak pasti pod udar suda. Faraon tako postaje model, uzorak Božjeg postupanja s pojedincima i narodima – Bog svima nudi svoju pedagogiju. Oni koji je prihvate živjet će, a oni koji je odbiju i nastave ići protiv čovjekovog života i dostojanstva – njima će biti oduzet život i dostojanstvo! Dobili su ih na dar, ali ako ih ne priznaju drugima – zavređuju da ono što ne daju drugima bude oduzeto i njima samima.

Iako se ovi događaji pojednostavljeno zovu izlazak (Izraelaca) iz Egipta, oni su kompleksni jer Bog ovdje, kao i inače, čini više operacija odjednom: Božje objavljenje Izraelu a ujedno i objava te poziv faraonu na promjenu stava; na koncu faraon pada pod Božji sud i odlazi u katastrofu koja za Izraelca znači oslobođenje. Već ovdje se riječ Božja i njegovo djelovanje pokazuju kao mač dvorezac na kojem se razdijeljuju oni koji prihvaćaju projekt života i baštine blagoslov od onih koji se suprotstavljaju Božjim životnim principima i propadaju.

Ovaj nam izvještaj daje naslutiti da Božja kazna već u SZ-u podrazumijeva proces nagovaranja, uvjeravanja (hebr. rib) kojim Bog pokušava mirenje i urazumljivanje grešnika. No, kad se grešnik pokaže otvorenim protivnikom Božjeg projekta života i ljudskog dostojanstva, onda mu Bog oduzima svoj dar da ga on ne bi oduzimao drugima.