
Nakon što smo vidjeli kako je Bog izveo Izraela iz Egipta i na Sinaju mu udijelio jezgru svog Zakona, ostatak Knjige Izlaska obilježen je također različitim zakonskim propisima. Oni, međutim, nisu predstavljeni kao puka lista odredbi koja se ima obdržavati i – točka! Naprotiv, ovi zakoni ne stoje sami, izolirani. Oni su utkani u Izraelov hod iz ropstva u slobodu i novi život u Obećanoj zemlji. Štoviše, pojedine odredbe će pratiti dinamiku ovog hoda u toj mjeri da će u Knjizi ponovljenog zakona biti izmijenjene. Time se Božji Zakon pokazuje ne kao nekakva okamina koja steže i ukalupljuje život, nego kao njegov aktivni činilac koji mu daje potporu i upravlja ga sve više ka slobodi.
UBSZ #12 20122010 – Pocetak saveznistva Boga i Izraela – audio, mp3
12. Knjiga Izlaska 21-40 – Početak savezništva Boga i Izraela – pdf
Izrael pod Sinajem ostaje približno godinu dana ili 58 poglavlja (21 u Izl, 27 u Lev sve do Br 10,11). Nakon priprave za Božji pojavak u Izl 19 i davanja 10 riječi (zapovijedi) u Izl 20, u Izl 21-23 Izrael dobiva Knjigu Saveza nakon čega će u slijedećem poglavlju konačno ući u savez s Bogom.
Cijela ova, samo naizgled suhoparna, „zakonska“ (legislativna) etapa prožeta je dubokim naglascima na osobnim odnosima: vidjeli ste što sam ja učinio Egipćanima…kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo (Izl 19,4). Dakle, tijekom oslobađanja, Bog je osobno nosio Izrael da bi ga donio u svoju prisutnost. To nije kraj: Bog želi da Izrael sluša moj glas i obdržava moj savez, da bude moja svojina i da mi bude kraljevstvo svećenika. Izrael je pozvan odgovoriti Bogu osobnim predanjem. Ući u partnerstvo sa svojim osloboditeljem, u veću blizinu, jači zagrljaj.
Kako će Izraelci zagrliti nevidljivog Boga? Bog jest nedostižan, nevidljiv. No, ipak ima on nešto svoje vidljivo, opipljivo na ovom svijetu – ima biće na svoju sliku – čovječanstvo koje napunja svijet, zapravo cjelinu Božjeg stvorenja. Kad bi u ono vrijeme jači pomogao slabijem, onda su sklapani vazalski ugovori, savez između nejednakih gdje je jači određivao što mu je dužan uzvraćati slabiji. Božji vazalski ugovor s Izraelom je samo po formi vazalski. Po sadržaju, on je sav usmjeren u korist Izraela. Pa i zapovijed o štovanju Boga čuva Izraelce da se ne počnu klanjati raznim materijalima i vješticama nego ih vraća istini od koje jedino oni imaju koristi – Živom Bogu od čijeg daha dišu! A da se i ne govori o zapovijedima usmjerenima na bližnje – iz duga prema Bogu Izraelac treba živjeti tako da štiti i unapređuje život bližnjega. To je Bogu dosta. Umjesto njemu, daj bližnjemu. On za sebe ne želi ništa nego želi život za čovjeka. To je njegov san – zdrav narod u kojem ljudi čuvaju i unapređuju jedan drugoga. Više mu ne treba. Kako je skroman Bog, kako dobar! Pravi čovjekoljubac! U Božje veličanstvo spada i to da on ne želi ništa za sebe. Njemu je dosta da čovjek napreduje.
Najkategoričnije izražene odredbe (apodiktične) tiču se života u zajednici i dodana im je oznaka Gospodin, Bog tvoj. Umjesto da Izraelac padne u kušnju i pomisli – eto, to treba vršiti jer je rekao Bog ili ovdje nemam što činiti jer ništa nije zapovijeđeno, ova osobnost kojom se Bog obraća Izraelu želi u njegovu srcu probuditi odgovor, odjek onoga što Bog u svom srcu ima za njega, za svakog njegovog člana, i to mu staviti na srce.
Zbirka zakona u Knjizi saveza (Izl 21-23) raznorodna je kako po obliku, tako i po sadržaju. Zahvaća najrazličitija područja života: seksualni moral (22,19), brigu za hendikepirane (22,21-27), liturgijski kalendar (23,14-17) itd. Ovo miješanje odredbi koje se tiču pobožnosti sa onima koje se tiču intimnog, kućnog i društvenog života pokazuje da Izrael cijelim svojim životom treba stajati na obje noge ako želi biti saveznik Bogu. Ako se prisjetimo da je Izrael izabran s ciljem da u njemu Bog započne svoj projekt obnove svijeta, njegovog ozdravljenja, onda je potpuno jasno da ono biti saveznik u tom projektu ni ne može zahtijevati manje negoli cijeli život.
Izl 24: sklapanje Saveza
Ovo poglavlje usredotočuje se na Izraelov odgovor Bogu u vidu obreda sklapanja Saveza. Ono obuhvaća prianjanje uz Božju riječ (24,3.8), prinošenje žrtava (24,4-5), što označava predanje onog tko ih prinosi, čitanje riječi Božje tj. Knjige Saveza (24,7), škropljenje krvlju kojom se zapečaćuje Savez i, na koncu, blagovanje Izraelovih zastupnika u Božjoj prisutnosti (24,9-11) kao čin zajedništva s Bogom.
Ovaj Savez dio je Božjeg projekta s čovječanstvom i uklapa se u okvir obećanja danih Abrahamu prigodom sklapanja saveza s njim. Glede Izraela, Sinajski savez ne govori toliko o njegovom trenutnom stanju pod Sinajem koliko o tome na što ga Bog poziva. Božji projekt s čovječanstvom, koji se u ovoj fazi ostvaruje prije svega preko Izraela, time dobiva svoju čvrstu točku – ovim Savezom Bog se obvezuje redovito i „vidljivo“ zahvaćati u povijest Izraela, čuvajući njegov put i unapređujući ga ukoliko Izrael bude vjeran saveznik – ukoliko Izraelci budu čuvali i unaprijeđivali jedni druge. Vidimo, Bog se želi povezati sa čovjekom, u ovom slučaju sa Izraelom i njegovom poviješću. Od nje ne bježi već joj želi prići, ako mu to Izraelci budu dopustili.
U Izl 24,12-18 Mojsije uzlazi na goru Božju i prima uputstvo kako će konstruirati pokretno svetište (Izl 25-31) – ovo svetište, ovaj šator postat će mjesto Božjeg prebivanja među ljudima (25,8; 29,45-46). Ove se upute ponavljaju u Izl 35-40. Umjesto dosadašnjeg povremenog i tajnovitog pojavljivanja i objavljivanja, Bog se poželio biti među Izraelcima, želi prebivati s ljudima! Svetište je pokretno – On će ići s njima kamo god idu i oni, bit će s njima na njihovim putovima. Bit će Bog koji putuje s čovjekom kroz prostor i vrijeme.
Izl 32-34: Izraelova nevjera
Između ova dva seta uputa za gradnju svetišta – ovog u Izl 24 i onog u Izl 35-40 – dok Bog snuje kako će svom narodu prići što bliže, Izl 32-34 opisuje dramatične događaje među Izraelcima. Kako se Mojsije poduže zadržao na gori dok je primao zapovijedi, narod postaje nestrpljiv, ne vidi ni Mojsija ni Boga, i odlučuju sebi načiniti zlatno tele, božanstvo koje je vidljivo i onda će im biti lakše.
Ako smo, promatrajući stvaranje čovjeka, Božji stav prema Adamu, Evi, Kajinu itd. imali puno pitanja o tome kakav je to Bog, što on zapravo želi od čovjeka? Zašto ga stvara? Zar nije mogao svoje vrijeme i moć bolje iskoristiti, nema li on u svojim nebeskim sferama boljeg načina za zabavu nego se baš latio čovjeka? Božja želja ne samo da čovjeka stvori nego i da mu dođe bliže, da prebiva usred naroda, da bude okružen ljudima, da oni u svojoj blizini imaju izvor života i svjetla, puno govori o njemu, o njegovu srcu. Osjetimo kako je stvaranje čovjeka zapravo bio samo početak priče koja, što se tiče Boga, ne treba ići ravno, nego u kojoj on prilazi sve bliže i bliže. Na taj način želi sve više otkrivati sebe, sve se potpunije davati čovjeku… Slutimo, to je dinamika ljubavi, tako živi, tako čini ljubav!
Međutim, narod nema smisla za takvo nešto. Narod je odlučio uzeti svoju sudbinu u svoje ruke – oni će sami proizvoditi svog boga! Zašto bi nekoga čekali, o nekome ovisili – izišli su iz Egipta, sada im je dobro i dalje mogu sami! Osjetimo finu ironiju koja se provlači između redaka. Sada možete sami usred pustinje? Već su bili u tjeskobi da će pomrijeti od žeđi (15,22-26) i gladi (16,1-36)! A sada dalje mogu sami! Sada kad ste tek došli do praga da postanete ljudi jer ste doživjeli svjetlo Božjih riječi i svjetlo njegove prisutnosti na Mojsijevom licu, sada ste opet umislili, kao i prvi muškarac i žena, da ćete samo pružiti ruku i već u njoj imate moć nad božanstvom, da baš vi upravljate Božjom prisutnošću u svom životu? Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i vidimo koliko je ta slika uzvišena i lijepa. Kad je čovjek želio načiniti boga na temelju svoje slike, tj. vizije koju je imao, rezultat je bio – tele! Doduše, zlatno… Dakako, ova slikovita ironija nam ne želi reći da čovjek ne može zamisliti ništa uzvišenije od teleta (ovo nije ni uvreda teletu jer i telići znaju biti itekako dražesni i mili), nego da čovjek nije iskren prema sebi i ne želi si priznati da bog kojeg je on sam u stanju zamisliti nikako ne nadilazi samog čovjeka. Bit će uvijek biće niže od čovjeka. Boga koji onako velebno čovjeka stvara, koji prebiva u nedostupnim visinama, ali odlučuje čovjeku prići, silno želi prebivati s ljudima i to iz nedokučivih razloga – takvog Boga čovjek ne može izmisliti jer jednostavno nadilazi čovjekove mogućnosti i maštu. Kad prorok Izaija bude govorio o Božjem sluzi koji će trpjeti za ljude da ih izbavi od njihovih grijeha i lutanja, to će biti više nego što ljudska mašta može podnijeti. No, i to će biti tek najava onoga što će Bog sam učiniti za čovjeka – iz ljubavi kleknuti pred grešnika da bi ga oprao i očistio! Kad se to bude dogodilo, ljudski um to neće moći drugačije doživjeti nego kao skandal, nešto nečuveno i nepojmljivo! Bog skandalozan u svojoj dobroti i ljubavi!
Ostali događaji nakon podizanja zlatnog teleta (Izl 32,7-34,35) donose posljedice ove Izraelove nevjere. Mojsije zagovara narod pred Bogom, moli ga da oprosti narodu (32,9-14.30-35). Bog pristaje ostati s narodom, ali zahtijeva iskorijenjivanje idolopoklonika pa Levijevi sinovi kreću i ubijaju (32,25-30). Nama, i uopće modernom svijetu, teško je privatljivo ubijanje u Božje ime. Bog, ako ga ima, ne smije posizati za nasiljem, on mora biti izvor mira – smatra današnji mentalitet. Abraham, vidjeli smo u Post 22, ovdje Mojsije i drugi ne sumnjaju da Boga ima. No, oni, i općenito biblijska teologija SZ-a, smatra da je Bog izvor života – život pripada njemu! Bog je gospodar života! Vidjeli smo da imati abrahamovsku vjeru znači itekako ozbiljno shvaćati da Bogu, kao aktualnom izvoru, svaki život zaista i pripada, da on na njega ima pravo iz sekunde u sekundu. I stoga, kad otkrije one koji se protive njegovom projektu života i svojim ponašanjem će prouzročiti da se i drugi udalje, otpadnu od projekta života, onda Bog ima pravo oduzeti im život. Život nije njihovo pravo nego njegov dar! Oni ga sami sebi ne mogu dati, mogu ga samo zahvalno primiti! Život pripada Bogu!
Gledano iz ove perspektive, postaje jasno da svako protivljenje oduzimanju života od strane Boga zapravo pretpostavlja da Bog nije autor, izvor života, da on nije onaj koji život daje iz trenutka u trenutak. Ako Bog nije autor, izvor života, ako on nad životom nema pravo, onda to pravo prelazi na čovjeka. Onda je čovjek gospodar života (a znamo da nije, pogledajmo samo naša groblja) i, kao gospodar, onda će čovjek određivati kako će se živjeti. To je kulminiralo u totalitarnim režimima (nacizam, komunizam) a na Zapadu i u budućnosti se provodi putem fascinacije mass-medijima koji na svjetlucav način promoviraju nove vrijednosti i zablude kao poželjne (pogledajte samo modu u odijevanju, gradnji kuća, gladovanje naših djevojčica da bi imale liniju itd). Dakle, osporavanje Bojeg prava na život, koliko god to djelovalo humano, zapravo vodi tome da se Bogu osporava bilo koje drugo pravo. Ako se ovome doda pokušaje nekih „modernih“ humanista da dokažu kako je i ono što Bog govori zaostalo, onda Bog postaje praktično suvišan i bespotreban.
U Izl 34,1-10 Bog oprašta ostatku naroda i s njim obnavlja svoj Savez jer on je Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (34,6).
U Izl 35-40 ponavljaju se upute za podizanje svetišta – Božjeg prebivališta među ljudima. Danas ne znamo razlog zašto se, za vrijeme gradnje svetišta, ponavljaju prethodno dane upute. U svakom slučaju, činjenica da su još jednom zapisane daje na važnosti ovoj Božjoj odluci. Božja blizina znači da će od sada štovanje Boga biti upravljeno ka ovom svetištu koje je usred naroda.
I tako u 40,34-38 Bog silazi u za nj pripravljeno prebivalište. Više nije u nedokučivim visinama, samo na svetoj Gori – od sada On svoj dom ima usred Izraelskog naroda! Koliko god da će to za njega biti novost, ona će itekako imati utjecaja i na Izraelce.
Božje prebivanje usred ljudi imat će za posljedicu povećanje zahtjevnosti na kvalitetu njihovog života. Stoga iza Knjige Izlaska počinje Levitski zakonik s ciljem pružanja odredbi o načinu života i ponašanja pojedinih segmenata izraelskog naroda u odnosu na štovanje Boga.