Vidjeh tada novo nebo i novu zemlju…

„…uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ (Lk 21,28)

    Gospodin po proroku Jeremiji najavljuje nove dane, nastup pravde i pravednosti, spasenja i mira. Može li u pravednosti opstati ono što je nepravedno? Može li spasenje baštiniti onaj tko bježi od Boga i protivi mu se? Mogu li u Njegovu kraljevstvu opstati djela tame? Zbog toga je Stari zavjet iščekivao da će prije nastupa ovih novih dana pravde, spasenja i mira, morati doći do perioda pročišćenja.

    Sv. Pavao u tom smislu opominje svoje vjernike u Solunu i moli za njih da se o času Božjeg pohoda nađu besprijekornih srdaca. Jer Gospodin će doći pa neka taj dolazak bude na spasenje i na radost. Neka život slavi pobjedu!

    Evanđelje po Luki, koje čitamo u novoj liturgijskoj godini u koju upravo danas ulazimo, donosi Isusove riječi o posljednjim danima. Neizvjesnost tih dana dizat će u ljudima tjeskobu. Strah će biti toliki da će mnogi padati pod njegovim teretom. Ipak, onaj tko je s vjerom išao, nema razloga za strah. Štoviše! Isus takve poziva: uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje! Nije li vjera čudesna? Divni su njeni plodovi!

    A na nas vreba njezina suprotnost: pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama! Velika opasnost jest provoditi život usmjeravan prije svega svojim nagonima i užitcima. Pa i svojim brigama! Za razliku od proždrljivaca i pohotnika, brižnost je kod ozbiljnih ljudi na cijeni. Međutim, Isus i o njoj govori kao o opasnosti. Jer grješne brige izviru iz srca koje misli prije svega i najviše na sebe. I stoga ne ljubi bližnjega kao sebe samoga. A kamoli Boga iz svega srca svoga… Zato, jer njihov život nije vođen prije svega svjetlom ovih dviju ljubavi, takvi ljudi ne mogu imati mjesta ondje gdje kraljuje ono Božje. Nisu sposobni za život u ljubavi.

    Kada će biti taj sud? Jesu li već započeli ti dani? Kad ćemo začuti konačni Sučev zvižduk, ne možemo znati. Ako je to sakrio od nas, znači da to nije ni nužno znati. Ali postoji nešto što jest važno: On stalno sudi. Kad je došao kao Utjelovljeni k svom narodu, većina Ga nije prihvatila. To je bio čas suda.

    Sudi i sada. Ako Ga ne mogu otkriti i prepoznati u božićnom Djetešcu, nisam prošao sud. Nisam svoje srce i svoj duh otvorio Božjem pohodu – ne ljubim Ga, nisam Ga upoznao i zato Ga ne prepoznajem kao Novorođenog u stajici. Upravo zato s puno smisla vrijeme došašća započinje misnim čitanjima koja govore o sudu. On je kao filter koji samo neke propušta prema čudu Djeteta u stajici.

    Ako netko ne uspijeva duhovno rasti, i to može biti znak suda. Božje mu se tajne ne otvaraju jer mu je srce usmjereno na pogrješnu stranu – prema sebi samomu. A onda je susret nemoguć. Koliki su danas sami sebe ograničili osudili svojim užicima ili svojim velikim brigama? A Gospodin stoji i čeka.