3. vazmena nedjelja

 

 

 

 

 

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1 Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Nakon ozdravljenja uzetoga na vratima jeruzalemskog hrama, reakcija prisutnih nije strahopoštovanje pred Božjim djelom nego strah, kao što je bivalo i pred Isusovom moćnom riječju. Da bi se strah pretvorio u strahopoštovanje vjere, potrebno je objasniti događaj, prikazati ga u njegovu pravu svjetlu: događaj spasenja! Tada će postati jasno da rehabilitacija ovog čovjeka nadilazi njegov osobni život i postaje poruka cijelom narodu jer označava prvinu restauracije Izraela u njegovu odnosu s Bogom. Petrov govor, čije dijelove čitamo kao današnje prvo čitanje, želi iznijeti smisao Pisma i otvoriti srce slušateljstva. Petar je na Duhove citirao Proroke i Psalme a sada citira Zakon koji ima normativnu konotaciju; on nalaže prepoznati Isusa kao Proroka koga je Mojsije obećao i potvrdio tijekom Preobraženja. Zašto? Slutnja o uskrsnuću od mrtvih, koju je Bog budio Mojsiju predstavljajući se Bogom Abrahamovim, Jakovljevim i Izakovim a koju Isus afirmira u raspravi s farizejima, svoje ispunjenje dobiva u Uskrslom Sluzi Gospodnjem. On, koga su Židovi u neznanju ubili, prvi je pobjedonosno prošao kroz smrt i sada je Začetnik života. Zato što može dati život koji ide s one strane smrti. Hromi jest slika izraelskog naroda: ako on snagom vjere u Isusovo Ime zadobiva pristup u Hram to znači da je cijelom Izraelu otvorena mogućnost hoda u puninu zajedništva s Bogom da bi postao blagoslovom svim plemenima zemlje. S obzirom da je Petar u dosadašnjem dijelu govora Isusa predstavio ključem restauracije Izraela, u drugom neznanje zbog kojeg su Židovi ubili Isusa a u trećem potrebu reorganiziranja naroda oko Sluge Isusa da bi baštinili Abrahamov blagoslov, narod je pred izborom: namjerno ostati u neznanju (koje onda više nije neznanje) ili se obratiti i postati sluga s Mesijom Slugom? Ovo je pitanje uvijek aktualno jer zajednica vjernika je uvijek pred dilemom biti sluga s Kristom Slugom ili ne?

U drugom čitanju, nakon što je autor Prve Ivanove poslanice naveo nedosljedan hod za Isusom kao glavni problem, sada progovara o jedinom ispravnom rješenju – grijeh treba priznati i stati pred Božje oproštenje! Činjenicu Isusova uskrsnuća i dara života vječnoga učenicima neki su krivo shvatili i stoga omalovažili potrebu dizanja moralne kvalitete svakodnevnog življenja. Poslanica, umjesto da odobrava zatomljivanje svijesti o grijesima, poziva neka ih učenici iznesu na svjetlo – pred Boga. Stalno odricanje od grijeha i živa želja za čistim životom očituju nutarnju istinu učenika – on želi pripadati Bogu koji je svjetlost i u kojem nema tame. Čini sve da to postane istina njegova života – biti u Svjetlu! Takvom stavu pred Bogom je Zagovornik – Isus!

Uvečer istog dana nakon ukazanja učenicima na putu u Emaus i nakon što su njih dvojica stigli okupljenoj Jedanaestorici u Jeruzalem, Isus dolazi k njima. Obuzima ih zbunjenost i strah. U Bibliji to je znak da je čovjek susreo Boga, da su se stresli temelji njegova postojanja jer mu je u blizinu došla neizreciva snaga, obavilo ga neslućeno svjetlo i obasjalo nove dimenzije postojanja. Pri ulasku u božansku stvarnost čovjek osjeća poteškoću u ostavljanju svojih starih vidika. Umjesto nove stvarnosti, može mu se učiniti da vidi utvaru. Na njihovo nesnalaženje, Isus živo reagira – protestira! Govori zbunjenim učenicima: gledajte, to sam ja! Nisam utvara! Uskrsli je ta čudnovata stvarnost koju učenici mogu dodirnuti a teško im je u nju povjerovati! U Njemu se na čudesan način ukrštaju, ukrižuju vječnost i sadašnjost a čovjek ni jednu ne prepoznaje.

Čudesna je Božja nježnost kojom prilazi čovjeku toliko blizu da Ga ne prepoznaje. Ne u samo u uzvišenoj radosti, vizijama, teško čitljivim proroštvima nego i u onom najjednostavnijem i najbanalnijem: apostoli Ga prepoznaju i dobivaju “dokaz” kad bude počeo jesti ribu. Dok dijeli blizinu i zajedništvo. Tek kad im se očituje u onom najobičnijem, svakidašnjem, počinju shvaćati i svjedočanstvo proroka i značenje križa. Da su Ga nastavili držati za utvaru ili tražiti u duhovnim sferama ne bi Ga našli. Prvo su mu trebali dopustiti da bude čovjek, da s njima jede i razgovara. Tek potom će moći prepoznati Uskrsloga. Treba dopustiti Uskrslome da bude čovjek da bi Ga čovjek upoznao kakav jest. Stoga nema pouke ako nije prošla kroz ono najprisnije – kroz meso, krv i zajedništvo. Gospodin i Njegova pouka nisu utvara koja dolazi odozgor u isparenjima pseudomističnih oblačića nego Ga se najlakše i najsigurnije pronalazi u temeljnom životnom iskustvu.

Otajstvo utjelovljenja uskrsnućem ne prestaje – On nosi svoje rane, meso, kosti; čak i jede! Uskrsli je sasvim u ljudskoj stvarnosti i zato je kršćanska duhovnost čvrsto svezana sa doslovnom, materijalnom realnošću i realizmom. Tako ih je On htio ukrižiti. Nije utvara. Stvaran i to ne samo u Crkvi. Jer Crkva nisu samo oni koji su kršteni i upisani u knjige. To često zaboravljamo. Riječ ekklesia, crkva odnosi se na one koji su pozvani. A pozvani su svi jer apostoli trebaju poći po svem svijetu, propovijedati svemu stvorenju. Svi su Njegovi – Krist je utjelovljen po cijelom svijetu. Nije utvara, fantazma. Ima meso i kosti – i rane! Stvarne. Posvuda se raduje, radi, trpi i plače. Posvuda Ga je moguće susretati, dodirnuti… Mogući su trenuci zajedništva, blagovanja kojima Uskrsli daje blagoslov svoje prisutnosti, svjetla i novih vidika. Moguće je Kraljevstvo među nama.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.