Petar je prošle nedjelje čuo uzvišene i zasigurno neočekivane riječi: ti si Petar, Stijena, i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16,18)! Da će Isus kao pojedinac izvršiti preobrazbu, spasenje svijeta, njegovim učenicima nije bilo lako vjerovati. Da će oni u tome imati veliku ulogu, također – poznavajući njihovo do sada iskazanu sposobnost učenja od Isusa – isto tako. Međutim, ima još nešto teže što je zbunjivalo Petra i učenike!

Kako ćeš, Gospodine, spasiti ovu okrutnu povijest ako dopustiš da te ubiju? Što ćeš time postići? Time se ne može ništa riješiti! Zemlja grca u plaču i suzama, guši se u problemima koje treba rješavati. Što će doprinijeti još jedan grč, još jedna žrtva, još jedna smrt? Gospodine, Ti se varaš! Bit ćeš samo jedan među milijunima razapetih, jedna u moru žrtvi ubojstava. Idi drugim putem, izaberi efikasniji način! Međutim, takvom načinu razmišljanja Isus se strelovito obraća prepoznajući njegov izvor – nosi se od mene, Sotono!

Možda smo iznenađeni. Nije ni čudo, No, Isus nije iznenađen. On se sa Sotonom već susreo i, za razliku od nas, pobijedio. Zato ni sada nije iznenađen. Njegov prethodni susret sa Sotonom bio je tijekom kušnji u pustinji. Pogledajmo kako su se tada razišli. Na početku treće kušnje, Sotona je navodno spreman odreći se vladavine nad kraljevstvima svijeta i predati je Isusu ako mu se pokloni.

Da li bi time Sotona doista izgubio dominij nad svijetom? Zašto bi sam sebe dobrovoljno razvlastio? Dakle, i da mu se Isus poklonio, Sotona se ne bi razvlastio. Što bi se tada promijenilo? Sigurno bi se promijenilo nešto  bitno, jer da se poklonio pred Sotoninim zahtjevima, Isus bi napustio onaj smjer koji će se uskoro u Evanđelju pokazati jedinim stvarno opasnim po Sotonu. Upravo Ga od toga pravca Sotona želi odvratiti! Čak je bio spreman formalno Isusu predati dominij – tvoja su sva carstva svijeta! – samo da ga odvrati od onog što je za njega, Sotonu, jedino realno pogubno. Posrijedi je bio pokušaj nagodbe, dakako, s elementima prijevare jer njezin autor je ipak – Sotona!

To u konačnici znači kako Sotona, da bi gospodario ne mora to činiti na vidljivi način – pojavljivati se i potpisivati naredbe! On bi gospodario samim time što Isus ne ispunjava svoju misiju. Da je Isus učinio čuda kao potvrdu svog božanskog sinovstva u prethodnim kušnjama (pretvaranje kamenja u kruh, skok sa Hrama), Sotona bi i dalje bio gospodar – on je zapravo i želio da Isus ostane u uvjerenju kako se dokazao svojom moću i čudima, a stvarnost bi ostala drugačija. Znači, Sotona nije ugrožen ako Isus čini čuda. (Nimalo slučajno, na znakovima će kasnije inzistirati upravo vjerski vođe koji su poput Sotone zli [opak naraštaj, Mt 16,4] i stoga su nositelji kvasca-nauke kojeg učenici trebaju najozbiljnije izbjegavati, usp. 16,1-12).

Koji je kriterij razlikovanja Sotoninih-lažnih vrijednosti od onih pravih? Evanđelje nam kazuje da je to Isus, Put, Istina i Život. To je njegova riječ koja je izraz Njegovog Puta, Istine i Života. Samo stvaran Isusov utjecaj oslobađa svijet i čovjeka od Sotonine vlasti, samo vjernost Njegovoj riječi koja jedina vodi u istinu.

U tom svjetlu treba gledati i iskrenu Petrovu ljubav i ljudsku zabrinutost da ne izgubi ono što je uložio u karijeru učeništva kod Isusa. Na prvi Isusov nagovještaj muke, smrti i uskrsnuća (16,21), Petar reagira spontano, iz svoje pameti i srca (16,22); ne nastupa sa pozicija Isusove riječi i zato ga Isus naziva Sotonom (16,23).

Petrove riječi se temelje na najdobronamjernijim ljudskim i prijateljskim motivima. On želi Isusa spasiti od muke i smrti. Želio bi da Isus svoje djelovanje drugačije postavi kako ne bi bilo pometeno s pozornice ovog svijeta nego da bude snažno i da preobrazi svijet. Međutim, čak i najbolje želje, najbolje što ljudsko srce ima, ako ide protiv riječi Božje, ne vodi dobru nego je vođeno od Sotone. Bilo da ga se spominje ili ne, Sotona dominira kad god stvarnost nije iluminirana Kristovom istinom, Njegovom riječju! Jedino svjetlo Kristove riječi ruši Sotonin utjecaj.

Time Isus dovršava pouku pri osnivanju Crkve. Daje odgovor na pitanje kako je moguće da Njegovi učenici, slabi i sa premalo znanja, mogu biti temelj Crkve – zahvaljujući Isusovoj riječi mogu je nepogrešivo voditi unatoč Sotoninim zamkama. Tako onima koji su skeptični, Isus govori kako nitko ne može bolje poznavati Sotonine smicalice od Njega koji ga je jedini pobijedio.

S druge strane, Isus daje i trajnu opomenu onima koji Crkvu vode i onima koji u njoj žele ići putem istine i života. Kada se čovjek najmanje nada, poput Petra u današnjem evanđelju, staza kojom hodi je toliko uska da ne dopušta više nego stati samo jednim stopalom i okrenuti ga u pravom smjeru. Sve drugo, koliko god s može činit ljudskim i plemenitim, može biti promašaj i korak u prazno.

Dakako, neće zaista svaka naša sekunda biti obilježena dramatičnošću ovakvog izbora, ne treba pasti u očaj da nas Sotona vreba iza svakog ugla. No, uvijek vrijedi ona Isusova kako valja neprestano bdjeti, neka uvijek svjetiljke našeg duhovnog bića budu pune ulja kako bi naše dane i noći obasjavale svjetlom Kristove Riječi.

Isus nam je ostavio svoje čudesne darove, dar Crkve i dar svjetla svoje Riječi. Na nama je da znamo svoju ruku pružiti na pravu stranu. Da ne bježimo od svjetla već za njim pružimo ruku. Da izaberemo Život.