7. Ozdravljenje Petrove punice i mnoštva (Mk 1,29-34)

 

 

 

 

7.1.

Ovaj tekst dovršava opis Isusovog prvog cijelog dana javnog djelovanja, započetog Isusovim dolaskom u Kafarnaum (1,21). Mk bilježi kako Isus i Njegovi pratioci ulaze u Petrovu i Andrijinu kuću odmah pošto su izašli iz sinagoge (1,29). Kao što su učenici pratili Isusa u sinagogu (koja je Njegova kuća), tako sada Isus prati njih u njihovu kuću.

Nakon sinagoge, javnog mjesta, sada ulaze u kuću koja je mjesto privatnog života. No, treba imati na umu kako možda već ovdje poprima i simboliku eklezijalnog karaktera (usp. par. Mt 8,14s), tim više što u Mk 3 i kasnije to postaje pravilo (naime, u prvim su stoljećima obiteljske kuće služile za okupljanje zajednice i slavljenje liturgije).

 

U kući zatiču ženu, što nije bilo neuobičajeno. Naime, u židovstvu žena je gospodarica ognjišta (usp. Izr 31), na nju spada slaviti subotnju liturgiju u kući dok se muškarci upućuju u sinagogu. Ipak, ova žena bila je posebna po tome što je bolesna. Ne navodi se uzrok niti vrsta bolesti, nego samo da leži u groznici. Učenici Petar, njezin zet, i Andrija, njegov brat, vjerojatno ohrabreni onim što su vidjeli u sinagogi (usp. Mk 1,22-27), odlučili su tražiti od Isusa neka pomogne i njoj. Zauzimaju se i izlažu njezin problem Isusu: odmah mu kažu za nju (1,30). To je znak kako su nakon događaja u sinagogi počeli stjecati povjerenje u Njega.

Ovdje je očit Mk katehetski naglasak: pred nekom teškoćom koju ne može otprve savladati, učenik treba ići Isusu, treba govoriti s njim. To je jedini način da počne na problem gledati Isusovim očima, da osjeti Njegov stav pred patnjom kako bi poslije mogao toj situaciji udijeliti Njegovu riječ. Tko prije pokušaja izliječenja čovjekove groznicu ne boravi s Isusom, ne samo da je neće izliječiti nego će možda i sam ostati zaražen.

 

Isus joj pristupa, dodiruje je za ruku i budi, podiže je kaže doslovno grč. original. Ovaj dodir jednostavnog prihvaćanja za ruku, koji je u starini predstavljao stereotip pri ozdravljenjima, u modernom poimanju nema nikakvu terapeutsku vrijednost. Iz toga se dade zaključiti kako snaga egzorcizma i ozdravljenja dolazi iz Njegove osobe, a ne ovisi o načinu na koji će ju on komunicirati.

Činjenica da Mk isti glagol (egeirō) kojim opisuje kako je podigao ženu koristi i za Isusovo uskrsnuće (14,28; 16,6.14) te za uskrsnuća drugih ljudi (5,41; 9,26-27), sugerira kako vlast koju Isus ima nad bolesnima i umrlima dolazi zapravo od Njegova uskrsnuća.

 

Čim ju je podigao, žena počinje služiti (1,31). Uz to što podsjeća na služenje anđela nakon kušnje u pustinji (1,13) i sasvim je u skladu s obavezom gostoljubivosti, ona ovime preuzima svoju liturgijsku funkciju u kući koja, zbog upotrijebljenog glagola (diakoneō) i ambijenta (kuća-liturgijski prostor), podsjeća na službu zajedništva kod stola u Dj 6,2. Nasuprot ostalim glagolima u kontekstu koji su pretežno svršeni, njezino je služenje izraženo imperfektom, posluživaše im; njime Mk želi izraziti konstantni stav i djelovanje koji nadilazi jednokratni čin gostoljubivosti te će ubuduće obilježiti njezin život.

Duboki smisao ovog detalja jest u tome što otkriva kako žena služenjem poprima kvalitetu koja obilježava Isusa jer On je došao služiti (Mk 10,45). Ovaj će motiv služenja kasnije postati naglašeni element učeničkog hoda za Isusom. Svoje će učenike, tvrde u prihvaćanju Njegove riječi, opominjati upravo na služenje (usp. 10,42-44).

Tako ova žena, koja je kao takva vrijedila malo (jer žena u Židovstvu nije imala pravo svjedočiti), stara i k tome još punica u Petrovoj kući, postaje prva u Evanđelju koja utjelovljuje i živi u duhu Isusove poruke – svjedoči snagu Njegova ozdravljenja! Slično će još jedna žena, udovica s nesebičnim darom (12,44) – za mnoge neprimijećena, ali od Isusa stavljena kao primjer, prema onoj: tko ima uši neka čuje (4,9) – postati za Mk jedan od ključnih primjera prikladnog odgovora na Gospodinov poziv.

 

Uvečer, o zalasku sunca, prolazi subota i prema židovskom računanju vremena (kada se pojave prve tri zvijezde!) počinje novi dan, a u ovom slučaju i novi tjedan. Ljudi onda mogu nastaviti sa uobičajenim aktivnostima, putovati i nositi teret.

I dolaze Isusu donoseći sve bolesne i opsjednute (1,32). Pošto tekst kaže kako su nagrnuli k vratima (1,33), moglo bi se zaključiti da je to stoga što je Petrova kuća bila u neposrednoj blizini vrata. Slika masovnog dolaska ljudi k Isusu, premda nekima može izgledati hiperboličnom, zapravo odražava Mk viđenje Isusove redovite aktivnosti koja je obilježena iznimnim naglaskom na čudesima.

Oko Isusa se okuplja sva ljudska bijeda. No, nije sva bijeda ista. Interesantno je opaziti kako Isus nije izliječio sve nego mnoge (1,34). Time postaje jasno kako Isusovo djelovanje nije automatsko nego ipak ovisi i o osobnim čimbenicima, prije svega o osobnoj raspoloživosti i otvaranju za prisutnost Božju. Ono je u uskoj vezi s vjerom i spremnošću otvoriti se, vjerovati i onda u skladu s tim oblikovati život (=obratiti se).

 

Zlodusi, koji su smatrani jednim od izvora zala i čovjekovih nevolja, pripadnici su duhovne sfere, imaju posebne moći u odnosu na čovjeka pa znaju točno tko je Isus. Odmah ga javno obznanjuju. S druge strane, još nijedan čovjek nije došao do te spoznaje; ljudi za sada ostaju na razini pitanja (usp. 1,27). Posljedica toga je da čovjek stoji u centru a oko njega se bore demoni, bolesti i Isus.

Isusov identitet – a time i slava koja mu pripada – ne može biti obznanjena dok se u njegovu životu ne izvrši Očeva volja, do dana kada postane očevidan izvor snage mnogih ozdravljenja – kad Sunce bude posljednji puta zašlo o Njegovoj smrti (usp. 15,33). Besplodno znanje zloduha pouka je kako nije dovoljno znati tko je on; važnije jest slijediti ga sve do trenutka kada će se očitovati slava Božja. Prvi među ljudima doći će do spoznaje njegova identiteta tek o raspeću na križ (usp. 15,39); to je odraz u Markove teologije koja poručuje kako se Mesiju može ispravno shvatiti samo u svjetlu križa.

 

7.2.

 

Od početka čovječanstva, čovjek pred patnjom ostaje uglavnom nijem. Svi do sada ponuđeni odgovori ne zahvaćaju misterij na dovoljno solidan način. Isusov postupak je ovdje u svakom svom izrečenom i neizrečenom detalju indikativan. On pred patnjom i zlom koje pogađaju čovjeka ne govori, ne daje teoriju i ne nudi objašnjenja. Ali ne ostaje pasivan. Iz njegova stava, iz cijelog životnog puta može se iščitati samo jednostavna maksima: zlo postoji, s njime se treba boriti i treba ga savladati! I pošto kod njega nema raskoraka između riječi i djela, odmah je u akciji. Štoviše, svojom akcijom ozdravljanja, jer pada u subotu, izlaže se opasnosti da bude krivo shvaćen i inkriminiran. Upravo to će se i dogoditi u 3,1-6 kada nakon ozdravljenja u sinagogi, koja je javno mjesto, farizeji i herodovci odlučuju da Ga pogube (3,6)! Njegov je stav najbolji odgovor i prigovorima vjernika i podsmijehu nevjernika na tzv. Božju indiferentnost. Njegov odgovor glasi: živi Bog nije indiferentan! On nije Bog koji nema osjećaje, koji je savršeno hladan i nemoguć za isprovocirati – takvog su boga izmislili filozofi. Bog s kojim nas upoznaje Biblija, naprotiv, traži ne udaljiti se od onog tko lije suze (Sir 7,34) i plakati s onima koji plaču (Rim 12,15). Jer on također trpi (8,31), plače (Iv 11,35) i prema čovjeku gaji majčinske osjećaje (usp. Hoš 11,8-9).

 

Isusov hod iz sinagoge u Petrovu kuću stoga je rječit. U sinagogi je naučavao i istjerao demona. Iz kuće bogoslužja ulazi u običnu, obiteljsku, Petrovu kuću. Iz jedne u drugu prelazi cijeli. Ono što je imao i pokazao u sinagogi, novu i snažnu nauku, sada nosi sobom u kuću gdje također postoji potreba. Zapravo kod njega i ne ide drugačije, kod njega se ne može rastaviti riječ od djela. Kod njega su jedno. Ono što se kod ljudi pokazuje često kao razdvojeno ili čak suprotstavljeno, kod njega je jedno. Tko god ga je susreo, osjeti to duboko jedinstvo između misli, riječi, djela i hoda. I zato ga više ne zaboravlja.

Iz tog razloga Mk neprestano iznosi Isusova čudesa i njima doslovce ispunja opisivanje Isusova javnog života. On želi pokazati kako Kraljevstvo koje je naviještao nije neki apstraktni koncept ili nejasna teorija nego je prisutno u njemu. I zbog toga što je u njegovoj osobi, ono je zbivanje, postaje događaj. Snaga toga događaja, koji u potpunosti odgovara njegovoj riječi, jest ono što je zaprepastilo prisutne u sinagogi (usp. 1,27): ostali su zatečeni novom i snažnom naukom.

Kraljevstvo je u Isusu prisutno kao snažna stvarnost, naboj koji pršti snagom. Kao neočekivani izvor života i poleta. Preobilan izvor! Značajno je primijetiti kako služenje ozdravljene žene nije usmjereno samo prema njezinom dobročinitelju, nego prema svima prisutnima – posluživaše im (1,31). Time se Isusova nova i moćna nauka (1,27) pokazuje nezadrživom jer prodire u sva područja, istjeruje demone (usp. 1,25-26), ozdravlja i daje snagu za posluživanje – onaj komu je izmicao vlastiti život sada poslužuje okrepi, obnovi života drugih! Osim toga, Njegova moć se ne ograničava na pojedince nego djeluje prema okupljenoj masi od kojih će mnogi ozdraviti (1,34).

 

7.3.

 

 

Gospodin Isus nije netko tko bi samo prekopavao tamu čovjekove unutrašnjosti, iako je to ipak potrebno radi oslobađanja za novi korak. On želi dati iz svoje punine. Iz pobjedne snage života koji će zabljesnuti u uskrsno jutro daje snagu ovoj ženi. I ona im služi, svima. Otac nebeski daje kišu i dobrima i zlima (Mt 5,43-48). Dakle, onaj tko je susreo Isusa, dobio Njegovoga života i Njegovu snagu, taj je podignut, ide i čini dobro, svima. Pravo čudo nije fizičko ozdravljenje koje samo za neko vrijeme produžava trajanje iza kojega će opet prije kasnije uslijediti bolest i smrt. Pravo čudo je podizanje na novi život – ustati na dobro i na služenje svima; dobiti na čudesan način u sebe takav život koji više neće sustati ni prestati – neće jer se napaja na nepresušnom izvoru koji pršti životom i svjetlom.

Mnogi bi čudo fizičkog, medicinskog ozdravljenja a na ovakvo i ne pomišljaju. A ovo je tek pravo čudo jer podiže čovjeka u njegovoj intimi. To je rođenje odozgor (Iv 3,3). Isus nije ustuknuo ni pred kim, uzmakao ni pred čim; on je pobijedio svijet (Iv 16,33). I zato kršćanstvo ne može biti opijum za narod; kršćanska vjera nije sakrivanje pred problemima i traženje pribježišta u crkvenom klecalu, dok eventualni vjernik isto vrijeme odbija u dubini srca otvoriti se Bogu – nek mu Bog popravi nešto na njemu ili oko njega, a njega i njegovu osobu nek’ niko ne dira! To nije kršćanstvo nego njegova karikatura. Kršćanska je vjera kročiti u novost s Isusom, s njim otkrivati i istjerivati vlastite demone i primati Njegovu snagu – snagu dobra i služenja svima. U mjeri i na način na koji udjeljuje svakom svom učeniku.

 

Mnogi izlazeći iz današnjih prostora bogoslužja zaboravljaju iz njih iznijeti Isusovu novu i snažnu nauku i donijeti je u kuće u kojima postoji potreba. A ona može ići kad god jedna riječ, telefonski poziv ili pismo užeže nadu i osvijetli put. Preko naših ruku Bog može udijeliti nevoljniku nesagledivu strpljivost kako bi započeo iznova. Možda nikada nećemo biti sposobni nekoga čudesno ozdraviti, ali moramo biti sposobni za čudo služenja, učiniti neka počne svitati vrijeme suosjećanja. To je uistinu pravo čudo! Kad ti se netko približi, prihvati ruku i dodiruje te sa štovanjem – upravo u tom trenutku počinjemo ozdravljati i postajati jači! Učitelj života, ruka koja podiže, biti kršćanin – to nije lagano. Možda u sebi samima osjetimo groznice i demone, možda se bojimo jer ne znamo hoćemo li uspjeti? Tko može dati ono što nema? Ipak, i to je moguće! To je jedna od tajni ljudskoga postojanja: slab u sebi može nositi snagu, čak i umirući u sebi mogu nositi život Isusov (2 Kor 4,10-13). Nakon što Učitelj pruži svoju ruku, slabi odmah može poslije toga pružiti svoju i služiti, hraniti… To je moguće, makar smo svi podložni bolestima raznih vrsta i prije ili kasnije jednom ćemo posve podleći. No, i tada podizanju nije kraj. Naprotiv, tek tada se stiže do izvora! Odgovor na posljednje podlaganje slabosti dat će otajstvo Uskrsa jer Isusovo Podizanje jest izvor svih onih podizanja kojima je On ljude vraćao u život.

A Isus to čini kršeći ustaljeni poredak: Šimunovu punicu liječio je subotom a kasnije će liječenje subotom vjerski vođe smatrati velikim prekršajem.

Treba uočiti kako je Isusova čudotvorna djelatnost – kojoj Mk posvećuje dosta prostora i koja ovdje počinje – orijentirana potrebnima koje možemo u biblijskom smislu nazvati siromasima. Oni su dio obespravljene većine okupiranoga i eksploatiranog Izraela koji u masama prilazi Isusu. Naročito teško stanje bilo je u gušće naseljenoj Galileji u desetljećima pred izbijanje židovsko-rimskog rata. Za ljude koji su privređivali fizičkim radom, bolest i nemoć predstavljale su uzrok još dubljem propadanju u neimaštinu i nesigurnost. Stoga se oko Isusa okupljaju prije svega oni kojima njihov socio-ekonomski položaj ne dopušta pribjeći drugim rješenjima. Iako su potrebnici oko njega pritiješnjeni raznim vrstama potreba, uglavnom pripadaju donjem društvenom sloju koji si ne može priuštiti konvencionalne pokušaje rješavanja svojih teškoća, kao što su to mogli bolje stojeći Izraelci. Isusovo djelovanje – ometano istupima religioznih elita – tako dobrim dijelom postaje preferencijalno služenje siromašnima.

Osim pomoći oko konkretne poteškoće (nemoći, bolesti, opsjednuća itd.), Isusovi čini zahvaćaju u socio-ekonomski sistem jer izliječenoma otvaraju mogućnost novoga života i u skladu s tim zauzimanje nove socio-ekonomske pozicije. No, liječeći subotom, Isus ruši do tada uvriježene kategorije te dovodi u pitanje kredibilnost religiozne elite. Nije čudo da će mu se usprotiviti i pripremiti osudu. On liječi rušeći sve društvene kanone pa i religiozni – restriktivno poimanje subotnjeg počinka. Za njega najvrjednije od svega jest čovjekovo oslobođenje, ustajanje kako bi mogao uspravan uzeti život u svoje ruke. Ništa tome ne smije biti prepreka a najmanje religija.

Isusova evangelizacija bila je daleko od događanja koje će ostati isključivo na religioznom planu. Iz njegovih primjera očito je kako autentična evangelizacija mijenja i život pojedinca i društveni sklop, izaziva strukturalna pomjeranja te na koncu za posljedicu ima reakciju onih koji se osjećaju ugroženi. Dakle, onaj tko tvrdi kako crkveni život i angažman treba ostati zatvoren u crkvene prostore i nikoga ne ugrožavati, ne razumije dinamiku evanđelja. Autentično evanđeosko djelovanje nikoga neće ugrožavati i uznemirivati tek kada nastupi punina Kraljevstva. Sve dok ono definitivno ne nastupi, kršćani kojima je evanđelje život nužno će izlaziti iz sakralnih prostora i mijenjati društvo, nužno će uznemirivati pojedince i skupine koje drže status quo i njime brane svoje interese. A oni se putem nepravednih odnosa ostvaruju na račun potlačenih, dezinformiranih i nemoćnih. Evangelizirati, po Isusovu primjeru, znači unijeti u društvo nove načine razmišljanja i postupanja, bez obaziranja na mjeru iznenađenja i uznemirenosti koju će kod nekih izazvati. Jer ako evanđelje ne siđe u život i pokaže se kao snaga na spasenje (Rim 1,16-17) koja će očitovati Isusove učenike pred svijetom (usp. Iv 13,35), ostaje u sferi neplodnih maštanja i samozavaranja.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.