Da nisam ja, Gospodine? Da nisam ja..? Onaj tko se ovo pita zapravo se pita: gdje sam ja, Gospodine, kamo sam to pošao? Čovjek bi po sebi morao znati da li je izdajnik ili ne. Otkud potreba pitati Isusa: da nisam ja, Gospodine? Juda je licemjer do kraja.

Međutim, i ostali pitaju: da nisam ja? Da ni oni nisu bezazleni i da ni njihovo pitanje nije slučajno, vidi se po tome što p(r)okazanog izdajnika neće neće htjeti ni pokušati otkloniti od Isusa. Zato i oni s pravom postavljaju pitanje: da nisam ja, Gospodine?

Cijela Zemlja odzvanja zovom nostalgije. To je duboka čežnja za izgubljenim rajem, za izgubljenim Bogom, za izgubljenom ljubavlju i mirom. Za izgubljenom blagošću i plodnošću prirode, podatnošću biljaka i pitomošću životinja. Zov nostalgije, gorčina melankolije, suze ojađenih…

I jednog dana Bog to više nije mogao podnijeti. Nije se mogao suzdržavati pred nostalgijom Zemlje! Posegnuo je za Adamovim potomstvom i, postavši čovjekom, i sam počeo vapiti zajedno sa svojim sinovima… Radosti običnog kratkog života, napori, nostalgija, tjeskobe pa i muka postali su dio i Njegovog života, Njegova zova. Čak je uzišao i na križ kako bi bio sa čovjekom i kako bi bio kao on. Kao ja. Biti na križu je ono što Bog u svojoj ljubavi želi dati čovjeku razapetom zovom nostalgije i čežnje za izgubljenim rajem.

Ljubav ima mnogo toga što želi ljubljenom a prvo je biti s njim. Samo Bog ljubi tako da ide na križ i u smrt zato što tamo kreće Njegov ljubljeni. Svaka druga gesta pripadala bi lažnom Bogu, nekom tko se samo pravi Bog. Križ otklanja svaku sumnju. Svaki kralj, moćnik želi s križa sići. Samo Bog ne. Križ je ambis u kojem Bog do kraja razvija svoju ljubav prema čovjeku; savršeno ostvarenje Božje prisutnosti među nama. Pa i poganin, nakon što Isus izdahnu, izgovara duboku istinu: ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji!

Isusov križ diže Zemlju i snizuje nebo, gasi daljine i nostalgiju. On skuplja sva četiri obzorja u jedno jedino raskršće. Isusove raširene ruke pribijene su uz križ i tako ostaju otvoren zagrljaj koji se ne može poništiti – one su zauvijek otvorena vrata Edena. One označavaju širom otvoreno Božje srce koje prihvaća svakog stvora. To je srce koje se otvorilo puno prije nego li ga je dohvatilo koplje. Zato što se otvorilo, postalo je dohvatljivo ljudima, zato ga je kopljem mogao dokučiti i rimski vojnik.

Iz tog otvorenog i probodenog srca poteći će rijeke novoga Edena; one jedine mogu ugasiti čežnju koja se nijema razliježe cijelom Zemljom, srcem svakog živog stvora… Čežnja za svim što je izgubljeno…

Evanđelist Luka nam bilježi da se narod vraćao sa Golgote bijući se u prsa (23,48).

Da nisam ja, Gospodine? Jesam, Gospodine i ja sam Te izdao. I ja sam pored Tvojeg zagrljaja ovjekovječenog u drvu križa prolazio nijem. I ja ne marim za Tvoje Srce i za rijeke novog Edena koje si iz njega pustio da napoje moju nostalgiju i čežnju! Da sastave moje raspuklo biće…

Shvatili su na Golgoti da nisu zatajili samo Tebe. Zatajili su i sebe! Sad im ne preostaje nego još dublje kopati bol svoje čežnje jer su se odrekli izvora koji ju je trebao utažiti. Odrekli se svoje najdublje želje i time zanijekali same sebe!

Kako težak i gorak trenutak istine: jesam, Gospodine, i ja sam te izdao. I Tebe i sebe. Zaista su imali su razloga da se biju u prsa!

Taj trenutak istine ostao bi nepovratni skok u bezdan gorčine i beznađa da je Bog zauvijek na križu zašutio. Naša je sreća i blagoslov što je Njegova čežnja i nostalgija za nama bezgranična kao i Njegova moć. On neće dozvoliti da zadnju riječ ima izdaja, gorčina i smrt. Isusovo uskrsnuće ovjekovječilo je Božju ponudu, Božji zagrljaj.

Poput učenika za njegovim stolom i onih koji su se bili u prsa, i mi stojimo na Golgoti pred Isusovim križem. I mi ćemo s Golgote poći prihvaćajući Božju ljubav ili zaobilazeći je i produbljujući svoju čežnju i bol.

Jesmo li doista u stanju proći pokraj križa i sa svojom čežnjom otići u bespuća beznađa?

Da nisam i ja, Gospodine?