2. Pojava Ivana Krstitelja (Mk 1,1-8)

2.1.

 

Stari zavjet poznavao je pojam radosne vijesti a ona se uglavnom odnosila na razna oslobođenja koja je izveo ili je obećao izvesti Gospodin. Iz prve rečenice Mk Evanđelja (1,1) jasno je kako evanđelist u odnosu na SZ posjeduje novum jer za njega je sadržaj Evanđelja u ovome: Isus, čovjek iz Nazareta, jest Krist-Pomazanik-Mesija i Sin Božji. Ispred riječi Evanđelje u grč. stoji član: to za Mk znači kako je Evanđelje u punom smislu Radosna vijest. Drugim riječima, činjenica da je u Isusu iz Nazareta među nama Sin Božji, nadilazi svaki drugi motiv za radost.

 

Riječima Početak Evanđelja (1,1) Mk želi reći kako, opisujući Ivana u slijedećim recima (1,2-8), zapravo opisuje početak širenja Radosne vijesti o Isusu i Njegovu identitetu. Pošto grč. riječ koja je prevedena kao početak može značiti i temelj, Mk vjerojatno u isto vrijeme želi reći i kako sve ono što slijedi od Isusovih prvih koraka pa do smrti i uskrsnuća, pojašnjava temelj tj. razlog zašto je vijest da je Isus je Sin Božji Radosna.

U upotrebi citata iz SZ je očevidno kako Mk u Izaijinom glasu  u pustinji prepoznaje propovijedanje Ivana Krstitelja. Evanđelist vrši promjene u ovom složenom citatu tako da poručuje kako iza svega onoga što Ivan govori zapravo stoji Bog, kao što je stajao i u SZ iza Izabranog naroda. Tim promjenama nijansirat će smisao te u prvi plan staviti Boga koji šalje glasnika pripraviti put kojim ima doći Gospodin. Naime, citat iz Izl 23,20 govori o anđelu koji ide pred narodom čuvajući ga na putu ka Obećanoj zemlji. Mal 3,1 preuzima taj tekst i mijenja ga tako da sada anđeo pripravlja put Gospodinu. Mk preuzima taj tekst od Mal 3,1 ali umeće osobnu zamjenicu u 2. licu jednine koja se sada odnosi na Isusa, govoreći kako anđeo pripravlja tvoj put: Bog šalje svog glasnika neka pripravi put Isusu.

Time je na samom početku Evanđelja u prvi plan  stavljen pojam puta kojim treba poći Sin Božji. U širem smislu Isusov put u Evanđelju po Marku odnosi se na cijeli njegov život i djelovanje kojim On ostvaruje Božji plan. U kontekstu spomena Evanđelja u 1,1, Markovo preuzimanje spomenutog citata iz Izl 23,20, koji se odnosi na Izlazak iz Egipta, sugerira kako će Isusov put zapravo predstavljati novi izlazak. Pošto je čitatelj već u 1,1 informiran kako se radi o Sinu Božjem, sada osnovano naslućuje da se radi  o konačnom Izlasku iz ropstva u slobodu. Ivan je dakle taj Božji glasnik koji pripravlja put; tim putem će Sin Božji otvoriti novi i definitivni izlazak iz ropstva u slobodu.

 

Ivanovo djelovanje ima dvostruk vremenski odnos: s jedne strane ono stoji kao ispunjenje starozavjetnih obećanja a istovremeno ono je početak novog perioda jer uvodi obećanog Pomazanika-Mesiju tj. mesijanska vremena. Interesantan je stoga biblijski način prikazivanja ove dvostruke vremenske perspektive koja povezuje dva dijela povijesti spasenja: Ivanov govor je u potpunosti upravljen budućim događajima, međutim Mk ga opisuje nama ponešto čudnim slikama koje dobrog poznavatelja SZ jasno podsjeća na proroka Iliju i njegovo poslanje!

Ivanova izvanjska sličnost sa Ilijom (usp. 1,6) nosi snažnu poruku: kao što je Ilija potpuno orijentiran Bogu (Eli-Jah = moj Bog je Jahve), tako je i Ivan. Njegova odjeća i hrana svjedoče kako se on zadovoljava i s onim minimalnim jer u središtu pažnje mu je Bog. Hraneći se plodovima pustinje a ne plodnog tla, on sprječava napast poradi darova zaboraviti Onoga koji dariva, što je činio Izrael tijekom svoje povijesti. Poput Ilije i on će biti proganjan od kraljice spletkarice (6,17-29; 9,13).

U pogledu budućih događaja, činjenica da je Ivan predstavljen u citatima kao onaj glasnik koji pripravlja put Gospodinu (1,2-3) predstavlja ga navjestiteljem nastupa mesijanskih vremena i konačnog Božjeg spasenjskog zahvata u ljudsku povijest. U toj drugoj vremenskoj dimenziji Ivan ima dvostruku zadaću: potaći narod na pripremu za dolazak Gospodnji (1,4-5) i najaviti Onoga koji dolazi (1,7-8). Iako je važnije najaviti Onoga koji dolazi, za njegov dolazak valja se pripremiti, očistiti se od grijeha i pomiriti se s Bogom. Zato Ivan naglašava pripremu: obratiti se, ispovjediti grijehe, krstiti se i dobiti oprost grijeha (1,4-5). Polazište svemu je, dakle, obraćenje iz kojega susljedno proizlaze ostali elementi pripreme.

 

Činjenica da Ivan krsti u pustinji naglašava važnost priprave na dolazak Gospodnji. Pustinja je u biblijskoj tradiciji prije svega situacija naročito intenzivnog religioznog iskustva, novog, dramatičnog i odlučujućeg kao što je za Izrael bio hod do Gore Sinaja. Time je naglašena zahtjevnost Ivanova krštenja s kojom su se suočili oni koji su mu htjeli pristupiti.

Osim toga, ono je iz nekoliko razloga neobično u odnosu na druga krštenja, kojih je također bilo. Ivan ne ide prema ljudima, kako su činili proroci i kako će činiti i sam Isus, nego ljudi dolaze k njemu; on ih krsti a ne da se ljudi sami uranjaju u vodu; isto tako, krsti u tekućici a ne na izvoru ili u cisterni. Ukoliko se religiozna vlast distancirala od njega (11,29-33), onaj tko mu dolazi iskače iz uobičajenih normi religioznog ponašanja, ali time pokazuje kako je ozbiljno shvatio Ivanov navještaj o Onome koji dolazi i da je za njega spreman riskirati.

 

Mk ne donosi sadržaj Ivanove propovijedi nego važnijim smatra staviti usporedo njegovo krštenje vodom te Mesijino krštenje duhom. U 1,7-8 govori o Isusu uspoređujući ga sa sobom: tvrdi kako ga Isus nadilazi u svakom pogledu, iako je on, kasnije će postati jasno, bio najveći među rođenima od žene (Mt 11,11; Lk 7,28). Odriješiti sandale (1,7) bila je uobičajena dužnost robova a Ivan se u odnosu na Isusa ne smatra niti toliko dostojnim.

Vrhunac superiornosti Ivan vidi u činjenici da će Isus, za razliku od vode kao simboličkog sredstva čišćenja grijeha, krstiti Duhom Svetim (1,8). Ovdje nailazimo na jezgrovitu definiciju Isusovog djelovanja i u smislu načina i u smislu svrhe: Duh ovdje može biti shvaćen i kao sredstvo, jer će Isus raspolagati Duhom i pomoću njega djelovati, a i svršno, jer moći će dati ono što je cilj otpuštenja grijeha – zajedništvo s Bogom. Zato je nagovještaj Njegova dolaska Radosna vijest; On je Onaj koji daje pristup u zajedništvo s Bogom, On je Posrednik između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5).

Ivan je uranjao ljude u vodu a Isus će ih uroniti u Duha Svetog! To je neophodno kako bi se dogodila promjena=obraćenje. Činjenica da se nigdje drugdje u Evanđelju ne spominju učinci Ivanova krštenja, može značiti kako ga Mk ne smatra bitnim za obraćenje značajnijeg broja ljudi; tome u prilog svjedoči i tvrdoća na koju će Isusove riječi naići kasnije tijekom evanđelja.

 

 

2.2.

 

Kao što su prve riječi Mk Evanđelja princip, temelj onoga što slijedi i bit će razvijano u susljednim poglavljima, tako je, na jednom širem obzoru, i cjelokupno Evanđelje princip, temelj našeg poznavanja Isusa. Naime, ukoliko nam predlaže temeljni model hoda sa Isusom (kako bismo ušli u Isusov život i On u nas, kao što rekosmo u Uvodu), ono iznosi odlučujuće kriterije pri izboru životnih opcija preko kojih se čovjek može svrstati među one koji hode sa Isusom. Evanđelje je stoga princip kršćanskog života.

 

Iako se u 1,1-8 Isus ne spominje izrijekom, sve je usmjereno prema Njemu. Krstitelj je potpuno orijentiran prema svjetlu Evanđelja, protegnut prema Isusu – bez Njega bi Ivanovo djelovanje postalo besmisleno. Potpuno se „stopio“ s Isusom: u Mk je on, iako prethodi Isusu, prvi koji ga nasljeduje i dijeli Njegov hod, anticipirajući Njegovu smrt (usp. 1,14; 6,14-29). On je čovjek koji samo u Isusu, kojemu ustupa svoju slavu (usp. Iv 3,30), pronalazi svoj smisao. S druge pak strane, time ne gubi svoje ljudsko i proročko dostojanstvo nego doživljava njegovu puninu. Naime, na svoj način Ivan je neizostavan, bez njega bi Evanđelje ostalo nedostupno čovjeku jer on uvodi Isusa u njegovu misiju. Stoga je Krstitelj, kao navjestitelj, i sam dio Evanđelja onima koji ga slušaju. Dakako, to bi trebao biti ideal svakog navjestitelja i naviještanja u Crkvi – postati dijelom Evanđelja!

 

Prvi dio SZ-nog citata (1,2) odnosi se na Božji sud najavljen od Mal (usp. 3,1-9) prema kojemu će biti silom uništena svaka nepravda na zemlji. Taj je trenutak od mnogih opisivan kao dan Gospodnji kada će sve biti u plamenu (Jl 2,2-5; Mt 3,10-12), bez mogućnosti bijega (usp. Am 5,19). Drugi dio citata (Mk 1,3) je uzet iz Knjige utjehe proroka Izaije u kojoj odzvanja himan slobode spašenog naroda za kojeg je završilo tlačenje (usp. Iz 40,1-9).

Krstitelj je svjestan kako Isusovim dolaskom ova dva aspekta stvarnosti, i sud i oslobođenje, postaju urgentnim jer od sada se tiču svakoga pojedinca. Odatle proizlazi zahtjev za obraćenjem (=iskorak iz ropstva i hod u novum slobode). On je rječito oslikan hodom naroda k Ivanu u pustinju: napuštaju gradove kako bi došli Ivanu u pustinju! Ovaj je izlazak drugačiji od izlaska iz sužanjstva u Egiptu i Babiloniji. Ljudi sada izlaze iz Jeruzalema i Judeje, iz svetih mjesta koja su bila čežnja i dohodišta prijašnjih izlazaka; sada se izlazi prema novoj domovini gdje još nitko nije bio, koja ne čuva grobove otaca; ona je drugačija od stare zemlje. Izlazi se iz dojučerašnjih svetih mjesta kako bi se prijelaskom preko mora (u kojem uvijek za biblijskog čovjeka vreba neman!) oslobodilo svih robovanja, kako bi se izašlo iz vlastite pravednosti (usp. Fil 3,7s) i primilo Duha koji oživljuje (2 Kor 3,6). Ovo je izlazak prema Evanđelju u kojemu se čovjek definitivno kreće obećanoj domovini, prema Apsolutnom za kojim je čovječanstvo čeznulo još od svog djetinjstva: bit ćete kao Bog (usp. Post 3,5; 1 Iv 3,2)!

Krstiteljeva poruka svakom tko se približava Evanđelju jest: iščekivanje. Ne radi se o iščekivanju koje je bilo svojstveno starozavjetnim prorocima i koje se odnosilo na neodređenu budućnost. Krstitelj govori o iščekivanju koje se odnosi na prisutnu stvarnost, njegovo je iščekivanje prije usmjeravanje pažnje kako bi se uočilo Prisutnog: među vama stoji netko koga vi ne poznate…(Iv 1,27). Krstitelj, kao onaj tko se ispravno približava Evanđelju, zna da se iza trenutne stvarnosti skriva nešto veće što treba otkriti, onaj Jači koji dolazi poslije (Mk 1,7), komu treba dati prvenstvo. Naša je pažnja je usmjerena onome poslije što je prisutno u Isusu, prvome koji je ishodio hod Boga među ljudima te ga otvorio i nama izlijevanjem Duha.

Temeljna namjera ovog uvodnog odlomka Evanđelja po Marku jest učiniti čitatelja konstantno pažljivim i spremnim dati prvenstvo Onome koji će u Evanđelju započeti svoj put, kako bismo i sami s Njime započeli njegov hod. Ivan time kao svoju želju jasno izražava temu hoda za Isusom (usp. Mk 1,16-20), koju su već najstarija kršćanska vremena prepoznala kao nit vodilju Markova Evanđelja.

 

 

2.3.

 

Kako je moguće da je čovjek Isus zapravo Krist-Sin Božji? Kako Sin Božji može biti i čovjek? U ovome je novost i tajna Evanđelja po Marku. Da bi nam se ona očitovala, od nas se traže neki uvjeti bez kojih ne možemo shvatiti poruku. U 1,2-8 je naznačen put Gospodnji, ali to je ujedno za nas i put koji vodi k Isusu. Taj put je povijest izraelskog naroda i povijest čovjeka. Jer Krist nije vapaj koji bi odzvanjao u nekom zrakopraznom prostoru. Njegov je put pripravljan; On je očekivan i zazivan. Ljudska povijest nije prepuštena sama sebi. Bog šalje svoje glasnike. Oni pripravljaju konačni i definitivni dolazak Gospodinov (1,3). Izgovaraju riječi obećanja i nade. Oni tješe. Ali prije svega potiskuju naprijed. Naznačuju neprestano izlazak: izlazak iz sigurnosti, iz mitova i idolatrija. Oni su glas koji viče bez straha i otvoreno protiv nepravde i nasilja, stavljaju se na stranu siromašnih i slabih i stoga se protive političkim, ekonomskim, ideološkim i religioznim moćnicima. To su proročki glasovi, slobodni kako može biti slobodan samo onaj tko sluša Božju riječ.

Snažni samo Božjom riječju, proroci navješćuju put Gospodnji, ravnaju ga jer znatno je drugačiji od ljudskih putova. Krstitelj je posljednji među njima i sve ih u sebi sažima. Naznačuje put Božji. Tom se putu pristupa, na nj se ulazi temeljem Isusova Evanđelja; ono će, evo, ući u ljudsku povijest. Njegovim ulaskom stari svijet prestaje a novi se pomalja. Zato Ivan okreće leđa prošlosti i sav je usmjeren prema novom, konačnom vremenu. Zato njegov put nije konzervacija nego korjenita promjena, stalno obraćanje. Drugačije od realista i pozitivista koji se hvataju za ono što je u sadašnjosti, naš pogled mora biti okrenut budućnosti i novom što će početi. Novom izlasku u slobodu. Prema njemu se treba okrenuti, obratiti, uložiti se sav u njega.

 

Pavao tvrdi kako je Evanđelje snaga Božja za spasenje svakom koji vjeruje (Rim 1,16). Dakle, ono je i poruka i snaga oslobođenja-spasa, ali samo onomu koji vjeruje. Nije stoga čudo što često puta ono ostaje bez toga osloboditeljskog naboja, bez mogućnosti inovativnosti, beživotno. Evanđelje je apel koji podržava, ali i traži vjeru. Kad god pri navještaju Radosne vijesti padaju unutrašnji i vanjski okovi koji ljude drže robovima, tužnima i pakosnima, to se događa u vjeri. Jer je onaj tko sluša sagledao nemoguću situaciju u kojoj se nalazi i cijelim bićem traži izlaz, spreman je cijelim bićem staviti se na put izlaska.

Samo onaj tko stavlja cijeli svoj život pod svjetlo Evanđelja bit će u stanju započeti hod sa Isusom, kako ga naznačuje Mk 1,1-8. Ali prije polaska, treba tražiti Isusa koji je došao u našu blizinu. Treba zamijetiti Sina Božjeg koji se približio Sinu čovječjem – Bog je s nama! Treba dopustiti da se meni, za moj život može dogoditi nešto neopisivo lijepo i duboko. Treba vidjeti što je to u meni što me možda priječi da sebi dopustim tu mogućnost – je li moguće baš meni? Treba moći dopustiti radosnu vijest: Bog je ovdje – s nama i u nama! Nije daleki, ali nije ni blizu na način da me pritješnjuje, tlači i guši, negira. Bog je sa mnom, za mene, za sve ono što jesam kao čovjek. To je jedini put čovjekovog spasenja. Jedinstvo Boga i čovjeka, koje je ostvareno u Isusu, jest put na koji smo pozvani. Ne razdvojenost Boga od čovjeka (vodi u religioznu alijenaciju), ne čovjek bez Boga (vodi u idolopoklonstvo), ne razdvojenost od drugih ljudi (elitizam) nego jedinstvo Isusa sa svim ljudima. Ne rascijepljenost između negativnog (smrti) i pozitivnog (života) nego jedinstvo, tako da ovo posljednje nastaje iz onoga prvog kao što se dogodilo u Isusovu uskrsnuću. Tako se nadilaze sve rascijepljenosti koje obilježavaju čovjeka i njegov svijet. Taj put je hodio, prohodio i ishodio Sin Božji i Sin Čovječji. Na isti hod sa Isusom uvodi nas ovaj odlomak Evanđelja.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.