1. Uvod u Evanđelje po Marku

Evanđelja, gledano općenito, nastala su u krilu prve Crkve i izraz su njezine vjere. Prva kršćanska zajednica imala je dubok osjećaj slobode koju joj je Krist darovao (usp. Gal 4,6s; Rim 8,15ss) i vremenom je nastojala sve više istražiti joj korijene. U radosti Duha Uskrslog Isusa znala je: to je Njegov dar! No, imajući sada pred očima cijeli Njegov život, više se činio kao zagonetka nego kao odgovor. Ne zaboravimo, oni nisu ni slutili Milanski edikt kojim će Crkva dobiti slobodu i kasnije postati čimbenikom državne religije, a kasnije i religije koja se širila po drugim državama, koja je stekla ugled i moć te odigrala nemjerljivu ulogu u povijesti čovječanstva. Pred sobom su imali samo činjenicu Isusovog Uskrsnuća, dara Njegova Duha koji je mijenjao njihov život i za kojega su željeli neka promijeni živote i drugih ljudi kojima je o Isusu tek trebalo progovoriti. Pitanje je bilo kako može siromašni drvodjelja, tesar iz Nazareta – koji je završio na križu među dvojicom bandita, ubijen od vjerskih vlasti kao hulitelj a od civilnih kao prevratnik – kako može On koji je skončao na gredi križa biti začetnik života (Dj 3,15), kako može izlijevati Duha kako i sami gledate i slušate (usp. 2,33)?

U potrazi za odgovorom, posegli su u jedinom mogućem smjeru: promatrati Njegov život, poslagati sve ono što su znali i čuli. Dakako, u tom nizu najupečatljivije bilo je ono što su doživjeli posljednje: Isusov križ, Njegova muka i smrt te Uskrsnuće. Križ je stršio sa svom svojom strahotom, sa svim besmislom te žalošću i razočarenjem koje je u njima pobudio (usp. Lk 24,20s). Bez njega se nije moglo shvatiti Isusa Krista. Isusova strašna smrt je, dakle, imala smisla, nije bila slučajnost, poput neke nesreće na radu koju bi trebalo što prije zaboraviti. Naprotiv, kako kaže Pavao, ne htjedoh znati među vama ništa drugo nego Isusa Krista i to raspetoga (usp. 1 Kor 2,2); upravo Njega raspetoga propovijeda (1,22), jer Ga gleda kao silno blago – da se ne obeskrijepi križ Kristov (1,17)!

Kaže jedna izreka kako u životu ništa nije besplatno osim smrti, ali ni ona nije besplatna jer košta: oduzima cijeli život. Svršetak života ne može biti, ili je barem čovjekova želja neka ne bude, puka slučajnost. Svatko bi želio da njegov život bude nečim okrunjen, neka dobije svoj konačni lik i vrijednost koji bi mu dali značenje. Koliki se ljudi muče kako bi otkrili smisao života, koliki žele od njega učiniti nešto vrijedno. I koliko god čovjek u tom uspijevao, svoj puni smisao život može postići, može otkriti tek na svom koncu. Baš kao što se i povijest piše od njezina kraja. Dok nešto nije dovršeno, ne poznajemo ga jer se nije još do kraja očitovalo.

I Evanđelje je pokušaj razumjeti Isusa, Njegov život i tajnu koju nosi, počevši od njegova konca tj. od smrti i uskrsnuća. Dakako, prvi kršćani to nisu činili iz puke radoznalosti, ili što bi za to bili plaćeni kao npr. znanstvenici ili publicisti. To su morali u prvom redu radi sebe – radilo se o njima samima. Odgovor na pitanje svoga života mogli su pronaći samo pod vodstvom Duha u Njegovu životu. Jer treba upoznati Njega i snagu Uskrsnuća Njegova i zajedništvo u patnjama Njegovim ne bih li kako, suobličen smrti Njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,10-11). Moj život je Krist, reći će Pavao (usp. 2,21; Gal 2,20) i zato je prva zajednica, kako bi živjela Isusovim životom, morala ponajprije „proučiti“ Isusov život; morali su doći do nacrta, rekonstruirati projekt Njegova života kako bi ga učinili svojim.

Što bi onda bilo Evanđelje ako ne Isusov život u priči i slici? Neki čak kažu tijelo Isusovo jer kao s nečim tvarnim čovjek se može s njim upoznati, može ga dijeliti na dijelove, proučavati ga, dijeliti s nekim drugim. Ono je i put, ulaz po Duhu u život Isusa iz Nazareta, mjesto susretišta s Njim a zato i izvor za naš život; ono je stoga dijalog s Isusom.

No, treba odmah dodati nešto jako važno. Zvuči neobično, paradoksalno: Evanđelje ne služi ničemu! Jer ono se ne može upotrijebiti, instrumentalizirati. Ono ne služi nikomu a kada su se pokušavali poslužiti njime onda su ga izdali, ispraznili njegovu poruku od njezine osloboditeljske i obnoviteljske snage. Ono ne služi nikomu i ničemu jer ono je kao i ljubav! U Njemu možemo susresti Isusa. Zato je ono susretište; u njemu je ljubav. Stoga i sama misao kako bi nečemu Evanđelje moglo poslužiti stavlja u pitanje takav pristup i motive koji iza njega stoje.

Ne samo da ničemu ne služi, nego Evanđelje k tome sve probija, preokreće; ono je trajno raskrinkavanje servilnosti i struktura koje sprječavaju korak u slobodu. No, njegova rušilačka snaga nije destruktivna: ono u sebi nosi ljepotu dara ljubavi koja se jednostavno ne može staviti u nikakve okvire, svaki joj je tijesan i preuzak a najkomotnija je u slobodi; to je njezin prirodni dom – gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17). Ono ne može ničemu služiti, ali zato sve mijenja – činim sve novo (usp. Otk 21,5) – sve dok On ne postane naš život (usp. Gal 2,20).

 

***

 

Evanđelje po Marku, koje je prema predaji napisao Marko –„Petrov tumač“, kroz dugi period ostalo je u sjeni, gotovo zaboravljeno tijekom niza stoljeća. Naime, u davnini ga se, zbog toga što je najkraće, smatralo siromašnim, i na njega se gledalo kao na nedovoljno organizirano; npr. Sv. Augustin je smatrao kako njegov autor doslovno kopira i skraćuje Mateja.

Tek u novije doba, od 18. st. pa do današnjih dana, Mk dobiva na važnosti jer su znanstvenici ustanovili kako je vjerojatno baš ono poslužilo kao jedan od izvora za nastanak Mt i Lk, te da je sastavljeno na temelju kazivanja živog svjedoka. U 20. st. se više istražuje teologija Mk (napose tzv. mesijanska tajna, osoba Isusa Krista, Kraljevstvo Božje, učeništvo) i dolazi se do zaključka kako je Mk ipak bio pravi pisac i originalni teolog u odnosu na druge evanđeliste.

 

Svoje Evanđelje Mk piše kršćanima koji su većinom nežidovskog podrijetla i ne žive na teritoriju Palestine nego se po svoj prilici radi o rimskoj crkvenoj zajednici (iako postoje argumenti kako bi se ipak radilo o Siriji ili sjevernoj Transjordaniji). Stoga su kod njega relativno slabo zastupljene teme odnosa sa židovskom religioznom baštinom (Stari-Novi Savez, ispunjenje proroštava…) a detalje koje spominje (običaje, aramejske izraze…) nastoji protumačiti svojim čitateljima.

Tradicionalno tumačenje kako se radi o rimskoj kršćanskoj zajednici izvrsno bi se podudaralo sa činjenicom vrlo naglašene teme učeništva. Naime, iako su kršćani bili progonjeni posvuda, jedino je izvjesno da su u Rimu bili proganjani prije 70. g. pod Neronom, što se podudara s drugim razlozima koji sugeriraju kako je nastalo u Rimu nakon Petrove smrti (64-67g). U tom slučaju, naglašavanje učeništva, pažljiva razrada učeničkog hoda sa Isusom, od prvih zanosnih početaka preko kriza zatajenja i bijega pa sve do čak dva puta izražene nevjere u Uskrslog (usp. Mk 16,11.13) predstavljalo bi Markov pokušaj pripremiti zajednicu na teške dane koji su pred njom.

Iz drugih izvora (I Klementova Poslanica, Tacitovi Anali) saznajemo kako su se tijekom progona koji je uslijedio događale tragične stvari: ne samo da su se neki kršćani pokolebali i zanijekali Uskrslog Krista, nego su čak i jedni druge iz zavisti prokazivali. Evanđelist je, dakle, htio učiniti sve kako bi Isusov hod prema Jeruzalemu i križu koji Ga tamo čeka što više približio i posvijestio kršćanskoj zajednici i tako joj omogućio duhovno sazrijevanje u teškim povijesnim prilikama u kojima je živjela.

 

Mk je vješt pripovjedač. Njegovi pripovjedni dijelovi su živahni, inteligentni tako da uspijeva, ne narušavajući sklad i ritam, istaći nijanse u stajalištima pojedinih likova; što je vrlo važno, time „uvlači“ pažljivog čitatelja u pripovijedanje tako da i sam postaje dijelom naracije, kao što se to događa u kvalitetnim umjetničkim djelima. Iako su njegovi pripovjedni dijelovi ustrojeni po pravilnoj shemi (navođenje okolnosti, Isusova intervencija, učinak Njegovih riječi i gesta, reakcija nazočnih), oni su daleko od bilo kakve primisli na monotoniju.

Uz obilno navođenje detalja koji daju šarolikost i sugeriraju unutrašnji svijet likova koji u njima sudjeluju, tome pridonosi i živahnost Markovog pripovijedanja. Npr. Isusov je lik vrlo živ: sad je na obali Galilejskog „mora“, sad je pritiješnjen usred gomile; znade iznenada iščeznuti pa Ga apostoli traže; nema vremena čak ni za jelo (3,20), spava umoran na jastuku za vrijeme oluje (4,38), predvodi svoje učenike prema Jeruzalemu i križu (10,32), žalosti se pred tvrdoćom i okorjelošću farizeja (3,5) i njihovom djelatnošću (8,12), ozlovoljuje se nad učenicima (10,14); na Njegovom se licu vidi simpatija (10,21), ali i čuđenje nad nevjerom (6,6) radi koje ne može učiniti čudo (6,5).

Mk voli pustiti čitatelju neka se sjeti onoga što je već prethodno bilo rečeno i to na način da se pojedini izrazi ili dijelovi rečenica pojavljuju na ustima različitih likova. To je jedan od načina na koji čitatelj, koji prati što i zašto netko govori, bude uvučen u radnju. On već znade konačni ishod cijele priče, ali sada može pratiti reakcije pojedinih likova, bilježiti ih i uspoređivati. Već od početka zna da je Isus Pomazanik-Krist i Sin Božji pa će tijekom radnje pratiti reakcije učenika koji Isusa slijede izbliza, opažaju Njegovu neobičnost, bivaju zapanjeni Njegovom moću i spontano im se rađa pitanje: tko li je ovaj (4,41)?

Praćenjem njihova sazrijevanja i promašaja, Isusovih uputa koje vrše a i onih koje ne žele izvršiti, čitatelju se pred očima kompletira slika idealnog učenika kakvog Mk želi predložiti svojoj kršćanskoj zajednici. Ovdje do izražaja dolazi ono što zapravo vrijedi za sva tri sinoptika, a na neki način i za Iv: potreba kontinuiranog čitanja. Do kompletiranja slike o pojedinoj temi, a napose kada je riječ o velikim temama kao što su tajna Isusove osobe i učeništvo, može se doći samo kontinuiranim čitanjem evanđeoskog teksta onako kako je napisan. Tek tada je moguće uočavati sve nijanse pomoću kojih Mk temu postavlja, obrazlaže te rješenja koja nudi.

 

Markovo Evanđelje je posve usredotočeno na osobu Isusa Krista u toj mjeri da njegovi dobri poznavatelji tvrde kako su mu strane naglašene doktrinarne, teološke preokupacije. Dakako, to ne znači kako u njemu nema velikih teoloških tema. Naime, središnja tema Markove teologije, kao i Isusovog djelovanja u Evanđelju, jest Kraljevstvo Božje; iz njega proizlazi kristologija (govor o Isusovoj osobi ) te, već spomenuta, tema učeništva (odgovor Isusu). Međutim, kod Mk Kraljevstvo je prisutno u Isusovoj osobi i stoga evanđelista u prvi plan stavlja upravo Isusovu osobu. U Njegovoj osobi je prisutno Kraljevstvo a čuda, ono što ljude ponajviše zaprepašćuje i fascinira, samo su mala prosijavanja Kraljevstva koje je u Njemu. Posljedica toga je da npr. poslije stišavanja oluje na moru učenici se ne dive samom čudu nego se pitaju o Isusu – tko je ovaj? Ili, Isus, koji je Učitelj, stalno naučava, ali se nikad ne kaže što On to naučava – Njegovo „poučavanje“ je Njegova osoba; On je riječ koja se malo po malo otkriva. Stoga se Markova teologija, može svesti na promatranje i poniranje u misterij osobe Isusa Krista kojega susrećemo u Evanđelju.

Očitovanje misterija Isusove osobe dostiže svoj vrhunac u događaju Njegove, muke smrti i uskrsnuća. Stalno pitanje učenika tko je ovaj? ovdje ne samo da će zamuknuti nego će potpuno nestati zajedno sa učenicima kada budu pobjegli sa Golgote; njihova nevjera u Uskrslog (16,11.13) to još više podvlači. Dakle, misterij Isusove osobe je od početka, u svakodnevnim okolnostima (iako sa Isusom nema svakodnevnih okolnosti nego su uvijek izvanredne) bio učenicima sakriven a kada bude postao najjasniji i najočitiji, oni će pobjeći. Dakle, i kada je najjasniji, taj je misterij na neki način čovjeku teško dostupan. A kada i jeste dostupan, onda se k njemu ide samo preko križa i uskrsnuća.

Ovdje, pošto je teologija kao takva sistematsko razmišljanje i govorenje o Bogu, Mk teologija izražava proturječje. Naime, njezina sistematičnost doživljava poricanje u Isusu, Božjoj Riječi, jer Njegova Riječ zbunjuje ljudsku misao i mudrost. Evanđelje jest slika Božjeg objavljenja, otkrivanja, očitovanja u Isusu, ali je za određenu mentalnu strukturu, za neke ljude ono skandalozno – mudrim Grcima križ je ludost (1 Kor 1,23).

Mk neumorno želi istaći kako je činjenica da je čovjek Isus ujedno Sin Božji toliko šokantna da nikada ne može biti dovoljno dobro naglašeno ono što iz toga proizlazi. A proizlazi kako je čovjek u dodiru s neshvatljivom Božjom blizinom u stanju tu blizinu ne vidjeti, ne shvatiti i još k tome osuditi je i ubiti. Kao stalna opomena stoji činjenica sljepoće vjerskih vođa koji u Isusu nisu prepoznali Sina Božjega a također i sljepoća i tvrdoća čak i Njegovih učenika koji čak i nakon uskrsnuća još uvijek sumnjaju.

Nasuprot njima je ispovijest rimskog satnika, poganina i čovjeka koji sa teologijom pa ni temeljnom vjerskom poukom nema veze, ali koji i prije Uskrsnuća – već na križu – u Njemu prepoznaje Sina Božjeg (usp. Mk 15,39). Mk time daje poruku o iznenađujućoj Božjoj blizini i neprepoznatljivosti te o ljudskom srcu, o tvrdoći koja također iznenađuje jer postoji kod onih od kojih bi se to najmanje očekivalo; isto tako, u stanju su vidjeti oni od kojih se to nikako ne bi očekivalo. Pošto je Božja blizina zagarantirana, ostaje otvoreni problem ljudskog srca. Blizina Sina Čovječjega bila je, dakle, ispitom srdaca! Ukoliko je Evanđelje naše susretište s Isusom, onda smo sasvim blizu onoga što kaže Thomas Merton: onaj tko zaista čita Sveto Pismo, prije ili kasnije će zapaziti kako ono čita njega.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.