33. nedjelja kroz godinu

Mal 3,19-20a

Malahija svojim proroštvima izražava pritiješnjenost naroda, njegove bojazni i pitanja, s jedne, te s druge strane Gospodinov odgovor kojim kori nepovjerenje naroda te ističe Njegovu vjerodostojnost. Radi se najvjerojatnije o vremenu  povratka iz babilonskoga sužanjstva: umjesto kraljevanja mira i pravednosti, povratnici oko sebe gledaju teror bezakonja. Riječi prvoga čitanja dolaze iz sekcije u kojoj se problem Božje indiferentnosti, otvoren u prethodnom poglavlju, ponovno tematizira. Naime, narod zamjećuje kako posvuda napreduju oni koji čine zlo, dok obdržavatelji Božjih zapovijedi kao da stoje u mjestu. Jednostavno, kao da je nastupilo vrijeme onih koji s prijezirom smiju gaziti sve svetinje i pri tome uspijevaju, štoviše napreduju u svakom smislu. Stvarnost koju narod doživljava gotovom katastrofom – jer nisu se ostvarili njihovi snovi o obnovi Božjega naroda vjernog Zakonu, istini i pravednosti – Malahija vidi kao proces. Za proroka ništa nije završeno: Gospodin dopušta neka se svatko ostvari u svojoj životnoj orijentaciji. Neka se poistovjeti sa svojim (ne)vrjednotama. Neka od njih živi! Gledajući sa strane, za očekivati je pitanje: je li i kada je nastupio dan o kojem je govorio Malahija? Ili je on samo dio zajedničke baštine svih proroka koji su očekivali kako jednom Gospodin mora učiniti svršetak postojećeg i početak svijeta u kojemu će On biti kralj? Gledajući kronologiju Izraelove povijesti, teško je reći kada je taj dan nastupio. Ono što je sigurno jest da ga je na osobnoj razini proživio svatko. Onaj tko se htio poistovjetiti s Božjim vrjednotama, u njima je na koncu našao svjetlo i snagu za pobjedu nad svim nevoljama, dok onaj tko je život vidio u bogaćenju i porastu svoje društvene moći, prije ili kasnije doživljava nepovratnu propast svijeta kojega je gradio. Umjesto očekivanoga zaokreta s globalnim svođenjem računa, Gospodin pripušta neka povijest teče, kao proces u kojemu se na osobnoj razini događaju pojedinačni preokreti i svođenje računa na razini pojedinih životnih puteva.

Lk 21,5-19

U evanđeoskom odlomku slušamo verziju Isusovog apokaliptičkog govora koju je zabilježio evanđelist Luka. Ovaj govor predstavlja završetak Isusova javnoga djelovanja i naučavanja o Kraljevstvu Božjemu. Umjesto ranijih naglasaka na naravi Kraljevstva, sada je prvom planu protivljenje na koje ono nailazi. Stoga se ovaj apokaliptički govor može smatrati i uvodom u izvještaj Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Zbog organske povezanosti s ključnim etapama Njegova poslanja, ove riječi obvezna su lekcija svakomu učeniku. To su shvatile prve generacije kršćana tako da se njegove inačice nalaze u svakomu od sinoptičkih evanđelja.

Luka, pišući svoje evanđelje, želi dati do znanja kako je Isus bio jasno na liniji starozavjetnoga učenja: tvrdio je da će nastupiti kraj svijeta i opisao kako će izgledati. No, po pitanju raznih „proroka“ koji sve znaju pa i kada će kraj, on jasno kaže: Ne slijedite ih! Pazite, ne dajte se zavesti! Govori o tome da će biti ratova, pobuna, potresa, pošasti i raznih strahota. Govoreći o njima, Isus kao da kaže: da, svijet će još trajati – još će biti ratova i strahota, potresa. Čak ni razaranje jeruzalemskoga hrama nije znak svršetka. Prije svršetka, ovih nevolja još mora biti i to ne malo! One su izrazi povijesnih procesa i stoga su neminovne. Dakle, ne dajmo se zavoditi! Političke katastrofe prethodit će onima u prirodi. Međutim, kada se radi o terminu svršetka svijeta, Isus o tome ništa ne govori (za razliku i od mnogih svojih suvremenika koji su „znali“ kad će biti kraj a nije bio, kao i svih onih koji ga kroz cijelu povijest „prepoznaju“ – uvijek znaju kada je kraj a svijet ipak traje tisućama godina). U Evanđelju po Marku Isus je otvoreno rekao: o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Dakle, konac će doći, ali nije na učeniku znati čas.

Više od određivanja trenutka svršetka, Isusu je važnije nešto drugo. Toj temi posvetio je više prostora. Dok učenici ispituju kad će to biti, Isus u više od polovice odgovora ne govori o kada nego govori o njima – učenicima! Ne krije da će se i oni naći u strahotama i nevoljama. „Samo budi pobožan i dobar pa ćeš biti izbavljen od nevolje“, nije Isusov nauk; naprotiv, On otvoreno kaže: progonit će vas, neke će od vas i ubiti! Međutim, ako će i biti strašno, u Njegovu govoru postaje sve jasnijom i druga, itekako važna nit poruke: bit će sa svojima, neće ih napustiti! …Ja ću vam dati usta i mudrost… Isus će biti blizu, jako blizu svakom svom učeniku! Da ga krijepi, da u njemu diže ljubav za Božju istinu, svjetlost, pravednost… Na samom završetku govora (jer naše čitanje donosi samo dio), Isus kaže: kad se sve to stane zbivati, ustanite i podignite glave! Isusov se učenik nema čega plašiti! Čak i pred propašću ovoga svijeta može biti miran! Ono njegovo najvrijednije ne može propasti. Ukoliko mu je život s Isusom najvrjedniji. Svijet lažova, smutljivaca, prevaranata, nasilnika, ubojica u sebi nema ono što će dobiti Isusov učenik. Kada otvori srce i upozna svjetlo Isusove riječi, ljubav koja u njoj iskri, učenik zadobiva mir. Jer otkrio je život…a život je vječni ovo: da upoznaju Tebe…i Sina kojeg si poslao. On sada zna po čemu život jest život, i bez čega više nije ono što bi trebao biti. Oni koji su Isusovi razumiju i zato čuvaju život. U onaj dan moći će podići glave! Ne dajte se zavesti

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.