Dj 5,27b-32.40b-41

U Djelima apostolskim čitamo kako vjerska vrhuška odlučuje po drugi puta progoniti apostole i baciti u tamnicu apostolski kolegij, no oslobodit će ih anđeo Gospodnji. Čudesno oslobođenje dolazi kao božanski pravorijek na dilemu koju je Petar postavio pri prvom uhićenju: sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. On potvrđuje ispravnost pribjegavanja građanskom neposluhu da bi se nastavilo sa propovijedanjem i izgradnjem crkvene zajednice. Ovu temu na svoj način nastavlja jedan član Sinedrija, farizej Gamaliel. Izgovara mudre i proročke riječi: ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete. Apostole će išibati i pustiti uz zabranu govorenja u Isusovo Ime. Oni pak i dalje radosno podnose teškoće, svjedoče i tako, naspram malverzacija kojima se služi Sanhedrin, pokazuju autentičnost svog poziva i autoriteta – iako proganjani doista upravljaju sa dvanaest plemena obnovljenog Izraela. A sve to poradi ljubavi koju su doživjeli od Uskrsloga Krista. S Njim mogu sve.

Iv 21,1-19

Isus pita Petra tri puta voli li Ga više od ovih jer je za posljednjom večerom rekao da će, ako Ga svi ostave, on za Njega položiti svoj život. Sigurno je da Ga je Petar iskreno volio i bio mu odan. No, pred Bogom to nije dostatno – to je ljudska pamet koju lako nadmudri Sotona. Petar mora ići dalje. Njegovo poznavanje ne može ostati samo na onome što osjeća. Ljubav ne može počivati samo na mome ja. Ljubav mora čuti i drugo ti. Petar mora čuti Isusa, mora Ga doživjeti. Sad će Isus Petra poučavati o Ljubavi koja je u isto vrijeme i prevelika i prestrašna za čovjekovo malo i uplašeno srce. Premalo je Petar ušao u bezdan te ljubavi koja je krvarila na križu. Pobjegao je od nje. Čovjek ljubav traži, ali i bježi od nje. Ona ga i grije, ali i smrzava.

Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Ovim pitanjem, jer koristi grčki glagol agapaō, Petra pita o najvećoj, maksimalnoj ljubavi. Onoj koju žive Otac, Sin i Duh Sveti. Petar u odgovoru ne ide tako visoko. Ide skromno: Ti znaš da Te volim – glagol fileō! Jer ne može reći da ljubi kao Bog. Petar je postao svjestan svog malog srca.

Drugim pitanjem opet Isus pita ljubi li Ga Petar, ali sada bez usporedbe s drugim učenicima. Petar zna da ne može odgovoriti da neizmjernom ljubavlju ljubi Isusa – tako ljubi samo Bog. Zna da je njegovo srce malo. Zato ponavlja svoj skromni, ali iskreni odgovor: volim Te, onako kao što se vole prijatelji. Ne mogu više od toga.

U trećem pitanju Isus se spušta prema Petru: više ga ne pita ljubiš li me savršeno, nego voliš li me – kao prijatelj? Barem da imaš za mene neki osjećaj ako već nemaš bezgranične ljubavi, ako ti je, Petre, ona nedohvatljiva, ako te plaši i smrzava? Što, zapravo, imaš u svom srcu, Petre?

Svaki puta Isus snižava prag zahtjevnosti, od Petra svaki puta traži manje. Spušta se na njegovu razinu: važnije od onog što želi Bog jest ono što Petar ima i može dati. Bogu je Petrovo ti važnije od Njegovog ja. Evo odsjeva trojstvene ljubavi! Petar sada upoznaje Boga koji je spreman zaboraviti sebe i svoje zahtjeve i u prvi plan stavlja njega. To je ono što samo Bog može do kraja ostvariti. Pred takvom ljubavi padaju sve barijere. U dodiru s njom odmrzava se Petrovo srce. Iako će uvijek ostati malo, ljudsko srce, ono se sada može otvoriti, nije više stisnuto i smrznuto. Širi se i moći će brinuti ne samo za sebe nego za cijelu Isusovu veliku obitelj – za Crkvu! Sad i on može dati sve – i svoj život i svoju smrt! Ta mala, drhturava, zaplašena Petrova ljubav postat će, čudom Božjim, stijena Petrove vjere, ljubavi i prijateljstva na kojoj će Gospodin graditi svoju zajednicu koju vrata paklena neće nadvladati.

Isus, Svjetlo svijeta, pred Petra i ostale učenike iznosi paradoks ljubavi: Bog, onaj koji ima i živi savršenu ljubav, u stanju je zaboraviti i sebe i nju da bi došao do čovjeka i kao prosjak čekao mrvice čovjekove nesavršene ljubavi. Čovjek, koji nema savršenu ljubav nego tek njezinu sjenu-ideju velike ljubavi, teško se spušta niže, teško se zadovoljava mrvicama, koje jesu malene ali su stvarne. Ne, on je u žudnji propet – meni treba više, ja hoću ideal, puninu! – i nema vremena, nema smisla za ono što je stvarno oko njega – ljubav koja jest izmrvljena, ali je stvarna. Bog, koji je zaista ima, može je se odreći. Njegova ljubav zbog onog kojeg ljubi – zbog čovjeka – odustaje od svoje formalne savršenosti. Time potvrđuje da ljubi beskonačno – da ljubav upravo onda kad se zbog ljubljenog odriče svega pa i svoje savršenosti, zapravo očituje novo lice svoje savršenosti – stvarnu savršenost.

A čovjek se ne uspijeva odreći ni onoga što nema jer se boji da gubi sebe, projekt svog idealnog ja, i tako – očiju ukočeno uperenih prema idealu – prolazi i prelazi preko mrvica stvarne ljubavi. A one su jedino što je u ljudskoj ograničenosti dostupno. To pokazuje činjenica Božjeg silaska u ljudsku ograničenost utjelovljenjem, životom i smrću na križu. To je potvrđuje Put Istina i Život. Zato je to za sve vijekove i put Crkve. Upijati svjetlo i ljubav Uskrsloga. Njome osvjetljavati, grijati mrvice ljudske svakodnevice i njezinu razmrvljenu ljubav. Usahlu čovječnost. I gdje god se to događa, gdje god se ove mrve sabiru u jedno, na djelu je Duh Sveti. Po Njem si Isusa uskrisio te se čvrsto nadamo da ćeš i na nama ispuniti Njegovo vazmeno otajstvo (VI predslovlje kr.g).