Peta nedjelja kroz godinu

Job 7,1-4.6-7  

Jobovo početno obiteljsko i gospodarsko stanje bilo je odraz njegovih ljudskih kvaliteta u odnosu prema sebi, ljudima, Bogu i životu. Čovjekovo blagostanje, prema teološkom shvaćanju onoga vremena, plod je Božjeg blagoslova kojeg čovjek stječe pravednim životom. No, kakav je uistinu Job? Nije li tek trgovac kojem je vjernost Bogu moneta kojom kupuje blagostanje? Bog dopušta da Satan stavi Joba na ispit, unaprijed siguran u pozitivan ishod. Nakon što su se Božje strahote oborile na nj, počinje Jobov hod kroz tamu i pustoš patnje: sve mu je uništeno, na svoje oči vidi propast obitelji… Čak ni put pravednosti više nije garant života. Job je ostao praznih ruku, gol i nemoćan pred Bogom kakvog do sada nije poznavao. Bog koji šuti! Zapravo, Bog ne šuti. Očituje se svojom svemoći kojom ga čupa iz korijena i lišava oslonca pa bio on i ljudska pravednost na kojoj je do sada zasnivao život – uklanja ono posljednje između Boga i čovjeka. Stvoritelj i Stvor kao u Stvaranju… Ni onaj komu na zemlji nema ravna ne prepoznaje svečanost trenutka!  

1Kor 9,16-19.22-23

Usred govora o pravu na jedenje svih vrsta hrane – što sablažnjava braću nejake savjesti – umeće govor o sebi kao apostolu. Njime želi Korinćanima ponuditi vlastiti primjer slobode kojom odustaje od zaslužene plaće kako bi polučio veće dobro. Njegova plaća jest – odustati od plaće! Razlog je zakon Kristov: Njegova ljubav – kojom je prišao čovjeku predajući mu sebe do kraja – nuka Pavla da čini isto. Jer tko ljubi ne traži sebe nego ljubljenoga! Pavao osjeća da ga Evanđelje zove upravo na predanje za braću. Umjesto da pred stvarnošću društvenih struktura i naslijeđenih običaja umekša zahtjeve Evanđelja, on odlučuje odustati od svojih prava kako bi dopro do suštine – Kristove ljubavi kojom se svima predaje za slugu. Umjesto da relativizira Evanđelje, relativizira sebe i tako ulazi u relaciju jedinu dostojnu Kristovog apostola – biti svima sve!  

Mk 1,29-39

Mnogi izlazeći iz današnjih prostora bogoslužja zaboravljaju iz njih iznijeti sobom Isusovu novu i snažnu nauku. Gospodin nije Šimunovu punicu podigao samo iz slabosti tijela. Pravo čudo je podizanje na novi život – ustati na dobro i na služenje svima! Podići čovjeka u njegovoj nutrini – rođenje odozgor! Da bi služio braći – da bi bio svima sve! A Isus to čini kršeći ustaljeni poredak – Šimunovu punicu liječio je subotom a kasnije će liječenje subotom vjerski vođe smatrati velikim prekršajem i stoga Isusa osuditi na smrt.

Treba uočiti jest da je Isusova čudotvorna djelatnost orijentirana potrebnima koje možemo u biblijskom smislu nazvati siromasima. Oni su dio obespravljene većine okupiranog i eksploatiranog Izraela koji u masama prilazi Isusu. Naročito teško stanje bilo je u gušće naseljenoj Galileji u desetljećima pred izbijanje židovsko-rimskog rata. Za ljude koji su živjeli od fizičkog rada, bolest i nemoć predstavljale su uzrok još dubljem propadanju u neimaštinu i nesigurnost. Stoga se oko Isusa okupljaju prije svega oni kojima njihov socio-ekonomski položaj ne dopušta pribjeći drugim rješenjima. Oni pripadaju donjem društvenom sloju koji sebi ne može priuštiti konvencionalno rješavanje svojih teškoća poput bolje stojećih Izraelaca. Isusovo djelovanje – ometano istupima religioznih elita – tako dobrim dijelom postaje preferencijalno služenje siromašnima.

Osim pomoći oko konkretne poteškoće, Isusovi čini zahvaćaju u socio-ekonomski sistem jer izliječenom daju mogućnosti novoga života i u skladu s tim zauzimanje nove socio-ekonomske pozicije. Liječeći subotom, Isus ruši do tada uvriježene kategorije te dovodi u pitanje i kredibilnost religiozne elite. On liječi rušeći sve društvene kanone pa i najsvetiji religiozni – restriktivno poimanje subotnjeg počinka. Najvrjednije od svega jest čovjekovo oslobođenje, ustajanje da može uspravan uzeti život u svoje ruke. Ništa tome ne smije biti prepreka a najmanje religija. I zato kršćanstvo ne može biti „opijum za narod“; kršćanska vjera nije sakrivanje pred problemima i traženje pribježišta u crkvenom klecalu, dok eventualni vjernik isto vrijeme odbija u dubini srca otvoriti se Bogu – nek’ mu Bog popravi nešto na njemu ili oko njega, a njegovu osobu nek’ niko ne dira! To nije kršćanstvo nego njegova karikatura. Kršćanska je vjera kročiti u novost sa Isusom, s Njim otkrivati i istjerivati vlastite demone i primati Njegovu snagu – snagu dobra i služenja svima. U mjeri i na način na koji On to udjeljuje svakom učeniku. Isusova evangelizacija bila je daleko od toga da ostane događanje isključivo na religioznom planu. Iz Njegova primjera vidimo da evangelizacija mijenja i život pojedinca i društveni sklop, izaziva strukturalna pomjeranja te na koncu za posljedicu ima reakciju onih koji se osjećaju ugroženi. Onaj tko tvrdi da crkveni život i angažman treba ostati isključivao na religioznom planu i nikoga ne ugrožavati, ne razumije dinamiku evanđelja. Da autentično evanđeosko djelovanje ne bi nikoga ugrožavalo, potrebno je da prije nastupi punina Kraljevstva. I sve dok ono definitivno ne nastupi, Crkva ako živi evanđelje nužno mijenja društvo, nužno ugrožava pojedince i skupine koje drže status quo te njime brane svoje interese koje putem nepravednih odnosa ostvaruju na račun iskorištavanih, dezinformiranih i nemoćnih. Ne ugrožavati značilo bi ne evangelizirati. Od naslijeđene i uvriježene pravednosti stati i osluhnuti riječ Božju koja vodi preobrazbi stvarnosti – kao kod Joba, Pavla, Isusa…

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.