Iz 5,1-7

U prvom dijelu petog poglavlja prorok Izaija donosi pjesmu sličnu onima korištenima u svadbenim slavljima. Ova, pak, nije vedrih nego sumornih tonova. Gospodin je opisan kao brižan vlasnik vinograda kako ga utemeljuje i poduzima sve mjere da bi uzrastao do pune zrelosti.

Vinova loza za biblijskog čovjeka simbol je mira, obiteljskog zajedništva, radosti i slavlja. U psalmu oslikava suprugu blagoslovljena čovjeka. Izabrani narod je ponegdje predstavljen slikom Zaručnice a ovdje slikom vinograda. Njemu Gospodin pristupa sa svim trudom i ljubavlju. No, ploda u njemu nema. Njegov narod se priklonio idolu – gradi društvo temeljeno na zakonu jačega i nepravdi. Umjesto prava i uspostavljene socijalne pravde Izraelom se lije krv nemoćnih i razliježe vapaj potlačenih. Potpuna suprotnost idealu Kraljevstva. Kao u Egiptu pod faraonom… Gospodin opet mora zahvatiti! Sjajne liturgije, procesije, hodočašća – nisu pomogle. Po principu proročki iznesene prispodobe, nakon izložene situacije Judejcima i Jeruzalemcima obraća se sâm Gospodin: neka presude što je pravo učiniti s degeneriranim nasadom? Pjesma o vinogradu želi u slušatelju/čitatelju probuditi svijest o neodrživom stanju i vlastitom udjelu u kolektivnoj krivnji Izraelaca. Izaijino upozorenje kasnije će biti potvrđeno padom Sjevernog kraljevstva te klizanjem južnoga prema katastrofi babilonskog sužanjstva.

Fil 4,6-9

Pavao u ovom dijelu Poslanice Filipljanima primatelje poziva na radost. Potom smjenjuje poticaje i obećanja: nakon što dva puta Filipljane potakne na radost i bezbrižnost, iza svakoga poticaja slijedi obećanje Božje blizine i djelatne pomoći. Ništa ne smije narušiti trajnu i duboku radost kršćana jer njoj je izvor Gospodin! Ako je išta toliko veliko da bi o tome trebalo brinuti, onda nije premalo da bi se za to molilo (Baille). Kao što je brinuo o starozavjetnom vinogradu, tako će uvijek stajati uza svoju Crkvu i voditi je u život. Dok je starozavjetni vjernik imao razmatrati putove Gospodnje i vršiti Njegove zapovijedi, Pavao kršćane potekle iz poganstva potiče da pomno paze na slobodu koju uživaju u Kristu. Umjesto na mnoštvo zapovijedi neka pomno osluškuju poticaje Duha, Njegova očitovanja u sebi i drugima. Govoreći da trebaju slijediti ono što je istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno, krepost, pohvalu Pavao smjera na sav onaj pozitivni naboj dobra kojim Duh ispunja vjerne. Apostol, koji je toliko predan da im može sebe predložiti kao uzor, iskusio je da se takvoj raspoloživosti ni Gospodin neće uskratiti: to činite i Bog mira bit će s vama!

Mt 21,33-43

Evo Isusove riječi predstavnicima religiozne elite koji su već odlučili da ga pogube. Nije im se dovoljno prilagodio. Uvijek je govorio istinu jer On jest Istina. Za razliku od vinograda u prvom čitanju, Isus ne kaže da ovaj nije donio plod. Jednostavno plod nije u prvom planu. Jer plodova je nakon vremena proroka Izaije zaista bilo. Nakon babilonskog sužanjstva došlo je do religiozne reforme. U tom periodu mnogi Izraelci žive iskreno svoj odnos s Bogom i bližnjima te iščekuju da ponovno Gospodin bude kralj nad Izraelom i oslobodi ih okupatora. Spremni su se uključiti u izgradnju društva koje će biti početak Kraljevstva Božjega na zemlji. Zahvalni su za Zakon kojim je Gospodin svoj nasad ogradio od zlih utjecaja okoline kako bi hodio putem života. Ako prva grupa poslanih slugu predstavlja proroke prije Babilonskog sužanjstva koji su trpjeli progone i brutalno nasilje jer je živa Božja riječ koju su nosili stršila iznad interesa Izraelovih elita – čovjekove misli nisu Božje misli! – druga grupa slugu odnosi se na proroke poslije povratka iz sužanjstva. Naime, uslijed velikog htijenja osigurati stalnost i primat Saveza s Bogom, doći će do sklonosti formalizmu te dominaciji slova zakonskih odredbi, u skladu s naglascima onih koji su bili zaduženi za kreiranje religioznog života. S njima su poslijesužanjski proroci prolazili svoju muku. Stoga ova prispodoba možda i namjerno ne problematizira urod nego upravo religioznu elitu. Neodrživost njihova stava došla je u zenit Isusovim dolaskom. Djela kojima se verificirao kao očekivani Mesija (ozdravljenje gubavih, slijepih, hromih, uskrsnuća…) predstavljala su ispit na kojemu nisu zadovoljili. Štoviše, u žaru borbe protiv Isusa ne pokazuju se istinoljubivima i istinski odanima Zakonu. Temeljem odluke da Ga pogube, On ih po izrečenoj prispodobi u maniri proroka pita što su zaslužili buntovni vinogradari? Poput svojedobno kralja Davida spremno izjavljuju da su zaslužili smrt a vinograd treba predati drugim vinogradarima. Ali, ponovno, to nisu Gospodnje misli! Umjesto odmazde, svaki grijeh i zlo iz njega proizišlo On preokreće u ponudu dobra čovjeku. Odbačenog i ubijenog sina Gospodin će podići, uzvisiti i očitovati Sinom Božjim; Njemu će biti predana sva vlast na nebu i na zemlji. Svoju moć neće upotrijebiti za pogubljenje nego utemeljenje novog nasada i nove ponude spasenja svima pa i svojim ubojicama. Bog je gospodar vinograda kojemu nikada ne jenjava ljubav prema njegovu nasadu, nikada ne malakše strast kojom mu prilazi i brine o njemu. Prema svakomu srcu iz kojega treba nići novi narod i njegovi plodovi. Stoga vječna priča o ljubavi Božjoj i mojoj iznevjeri ne okončava se porazom, moj grijeh ne blokira Božji plan (E. M. Ronchi). On već sniva pobjedu nakon oproštenja jer vidi plod u novu srcu novog nasada. Je li Njegovu narod san plod – Kraljevstvo?