17. nedjelja kroz godinu

1Kr 3,5.7-12

Prvo čitanje donosi odlomak iz Prve Knjige Kraljeva i to iz odsjeka koji opisuje Salomonovo kraljevanje u njegovom pozitivnom aspektu. Pošao je u Gibeon na uzvišicu i prinio žrtvu od čak tisuću paljenica. Nije se pred Gospodinom htio pokazati velikim nego ponizno tražiti Njegove darove. Onomu tko se nesebično i darežljivo približava Bogu, On ne krati blagoslov.

Naprotiv! Salomonu se sâm javlja u snu – neka poželi što god hoće na dar! Iako je u poziciji kralja – na kojoj se mogu pojaviti najrazličitije ambicije – Salomon traži prije svega pronicavost u razlikovanju dobra i zla. Za njega glavna oznaka kraljevskog identiteta nije moć ili bilo koja vrsta prestiža nego biti ispravan prema kriteriju dobra. Bez ovoga sva druga posjedovanja i prosperiteti samo su privid kojega tijek vremena prije ili kasnije briše sa pozornice postojanja kao da ga nije niti bilo. Samo ono što je dobro zadobiva postojanost u vremenu i pred očima Vječnoga. Gospodin će odobravanjem potvrditi ovu Salomonovu molbu kao predvorje mudrosti. A mudrost čovjeka ne lišava dobara nego ga puni njima.

 

Rim 8,28-30

Pavao u odlomku iz Poslanice Rimljanima tvrdi kako Bog unaprijed određuje da ljudi budu suobličeni slici Sina njegova pa ih zbog toga opravdava i konačno proslavlja. U povijesti ovaj ulomak je igrao važnu ulogu u raspravama o predodređenosti (predestinaciji) za spasenje. No, s obzirom da se ovdje ne misli na pojedine kršćane (jer poimanje individualnog predodređenja pojavilo se tek sa sv. Augustinom), očito je kako Pavao podrazumijeva predodređenost svih ljudi. Apostol narodâ svakako želi afirmirati da u temelju svega što se događa kršćanima stoji Božji plan jer On drži kontrolu nad poviješću. Preko svih stvarnosti ovoga svijeta – iako su neke naizgled protivne – surađuje s onima koji ga ljube na njihovu usavršavanju – sve do uskrsnuća i proslave u vječnosti. Štoviše, predodredio ih je da kršćaninu služe na dobro te u tako pripremljenim uvjetima pomaže mu živjeti životom dostojnim opravdanja. Pavlov govor čitatelju sugerira kako dar ovolikog dobra zavrjeđuje da kršćanin, poput Salomona, prije svega traži ispravno pronicanje kako bi ga mogao slijediti.

 

Mt 13,44-52

U Isusovo vrijeme bile su popularne priče o slučajno nađenom blagu. Ne začuđuje što je odlučio o Kraljevstvu progovoriti u ovim slikama. Prve dvije prispodobe govore o blagu i biseru. Počivaju na dvije osnovne poluge: izrazi blago/biser daju do znanja da se radi o velikoj vrijednosti pohranjenoj na jednom mjestu a ona je tolika da zavrjeđuje svaki napor kako bi je čovjek zadobio u posjed. Zajednički im je i naglasak na sadašnjosti: blago i biser su prisutni sada i ovdje – gotovo su nadohvat ruke! Prva prispodoba, govoreći o iznenadnom pronalasku blaga, ističe njegovu besplatnost: Kraljevstvo je dar koji je blizu i kojeg čovjek susreće bez svoje zasluge. Prispodoba o biseru ovdje ide korak dalje. U ono vrijeme biseri su smatrani najvećom dragocjenošću, nešto poput dijamanata u naše vrijeme. Postali su slika duhovnih stvarnosti i vrjednota. Biser je predmet čežnje trgovca koji traga za njim. A čežnja, živa želja za Kraljevstvom također je dar, snaga koja pokreće. Svaki čovjek ide onim putem na kojem se nada pronaći sreću (sv. Augustin). Gotovo da nema razlike u reakciji radnika na njivi i trgovca: čim su pronašli blago/biser oba sve što imaju ulažu kako bi se domogli pronađene dragocjenosti. S njom se ništa ne može usporediti! No, da nije posrijedi hladna računica, Isus naznačuje neobično važnim ključnim detaljem: uz prvog se navodi da je bio sav radostan! I gola računica bi matematičkom logikom nalagala nakon pronalaska iznimnu vrijednost učiniti svojom – steći blago/biser! Sve podrediti tom cilju. No, Kraljevstvo nije blago poput ostalih. Umjesto hladne računice bilo koje vrste, ono budi radost! Posebnu vrstu svjetla i plamena koji čovjeka nose naprijed. Koji su živi i duboki, a u isto vrijeme otvaraju toliko izvora svježine da preobražavaju život. Svakome Isus garantira da će pronalaskom Kraljevstva doživjeti ovakvu radost. Stoga ne čudi da stečeno blago/biser označava ključni trenutak u životu! Daju mu novi sadržaj i smisao. Toliko drugačiji i osjetan da se može reći kako je ono novi život. S obzirom da ga Isus u prve dvije prispodobe predstavlja vrijednim svakog truda, učenik kojemu nije na prvom mjestu i koji o Kraljevstvu dvoji pokazuje da je u zabludi. Stoga ne čudi da je njegova životna svjetiljka bez ulja radosti. Bez ljepote koja prosijava iz blaga/bisera. Sjaj Kraljevstva, kada ga otkrije, čovjeka je u stanju nositi preko brda i dolina…sve dok srcem ne osjeti da ga zadobiva. Radnik na njivi i trgovac sve su prodali. Ostavili su mnogo da bi imali sve. Ništa ne gube nego ulažu (E.M. Ronchi). Tražili, pronašli i potpuno se predali. Prispodoba o mreži punoj raznovrsnih riba temom konačnog suda preuzima ranije naglaske te zaključuje poglavlje posvećeno prispodobama. Kraljevstvo je poput mreže koja zahvaća sve ribe – i dobre i loše – te ih iz dubina mora, područja kaosa i zlih sila, iznosi na svjetlo dana. Poput prispodobe o pšenici i kukolju naglašava dar vremena, period pronicanja dobra i zla: Gospodar dopušta mogućnost promjene, odluke za dobro…do trenutka konačnog razlučivanja. Prije Suca, čovjek je pozvan – poput Salomona – nastojati oko pronicanja, razlučivanja dobara koja je Gospodin stavio na njegov put, za njegovu proslavu. Preporađati se u radosti i svjetlu darovanog Kraljevstva!

 

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.