6. kroz godinu

 Sir 15,15-20

Ovaj odlomak iz Knjige Sirahove pripada sekciji koja je posvećena govoru o slobodi volje. Starozavjetnom mudracu je ovo važna tema jer i najstariji slojevi mudrosne tradicija Staroga zavjeta, zastupljeni u Mudrim Izrekama, pretpostavljaju da čovjek ima slobodnu volju. Ona je ustvrđena i u Petoknjižju (Post 4,1-8; Pnz 11,26-28; 30,15-20; usp. Jš 24). Vremenom se u Izraelu razvilo mišljenje da u čovjeku postoje dva nagnuća, prema dobru i prema zlu, a on sam odabire kojim će se nadahnjivati.

Tu liniju slijedi i Sirah, relativno kasni pisac na samom pragu Novoga zavjeta. Shvaćajući da je Torah kao riječ Božja puna mudrosti i stoga pokazuje put u život (24,13-30), upućuje učenike da otkriju prostore slobode u kojima će se opredjeljivati za dobro, jer u čovjek ne postoji ništa što bi ga prisiljavalo na zlo (usp. 21,1-2; 11). Raskršća života i smrti te čovjekova najtananija nagnuća u jednom ili drugom smjeru, sve proniče Mudrost Svemoćnoga. I zato ostaje najboljim čovjekovim savjetnikom.

 

1Kor 2,6-10

Sveti Pavao također pretpostavlja čovjekovu slobodu kojom može izbjegavati zlo te ići za dobrom. U 1,18-2,5 je odrekao sposobnost mudrosti ovoga svijeta da upozna Mudrost Božju a sada progovara upravo o njoj koristeći se kategorijama razmišljanja već prisutnima među Korinćanima; kasnije će to iskoristiti da bi im pokazao jesu li zaista duhovni ili ne (usp. 3,1-5). Stoga ističe skrivenu mudrost koja se daje zrelima/savršenima, ali ne onu koju mogu dokučiti velikaši ovoga svijeta – jer upravo oni ga čine mjestom nepravde, nasilja i iskorištavanja. Božja Mudrost skrivena je u misteriju Onoga koji Razapet živi ljubav do njezinih krajnjih konzekvenci. I njezine prve obrise objavljuje Duh. Time Pavao na koncu odlomka stavlja u najužu vezu Mudrost i Duha kako bi u kasnijem govoru uputio Korinćane da se njima nadahnjuju.

 

Mt 5,17-37

Toga Duha Isus jasno očituje u ovom odlomku evanđelja po Mateju. Onima koji su zabrinuto promatrali neke njegove postupke – poput kršenja obveze subotnjeg počinka ili izostanak posta –  a i svima željnima pouke Isus očituje svoj stav prema Zakonu. Zakon jest riječ Božja i stoga ima neprolaznu vrijednost, ne može biti opozvan jer Božja riječ izraz je Njegove vječne Mudrosti. No, uvijek ostaje otvorenim pitanje kako je čovjek prihvaća? Koliko pravila, tradicije i civilizacija na njoj nastale uspijeva slijediti poticaje Mudrosti, koliko ići uvijek dublje u njezin misterij? Komu nedostaje ovaj napor – koji je zapravo hod u zagrljaj Božji, uvijek Njemu bliže – riječi Božjoj pristupa kao riječi bilo koje zakonske odredbe. I umjesto života po Duhu nastaje legalističko obdržavanje zapisanog slova.  Kao ilustraciju, Isus uzima primjere tradicionalnog shvaćanja nekih odredbi Zakona. Ne ubij jasna je odredba i ne dopušta izuzetaka. No, za ulazak u Kraljevstvo nije dovoljno uzdržati se od čina ubojstva u fizičkom smislu. Ubijati se može na mnogo rafiniranih načina. Iz perspektive Kraljevstva svako ponašanje koje čovjeku svjesno oduzima nešto konstitutivno (čast, mogućnost razvoja svih potencijala, upoznavanje Boga itd.) zapravo ne priliči Kraljevstvu nego mu je protivno jer ide protiv čovjeka; iako ne dostiže razinu fizičke eliminacije, zapravo ide njezinim tragom jer želi oduzeti nešto bitno ljudsko. Na drugoj strani, mir među ljudima – kao posljedica gledanja čistim srcem – postaje ideal prema kojem treba ići. Da se netko u duhovnom smislu kreće prema Kraljevstvu, a u smjeru suprotnom od ubojstva i njegovih izvedenica, vidi se po tome što će uvijek nastojati uspostaviti mir pa i čim primijeti da njegov brat ima nešto protiv njega. Čak i po cijenu prekidanja prinošenja žrtve na oltaru! Slično je sa zabranom preljuba – osim fizički izvršenog čina, postoje različiti načini na koje netko može biti nevjeran u srcu. I bez izvršenog djela, kako će osoba nevjernog srcem, koje se požudom pruža prema zlu, baštiniti Kraljevstvo ako svome srcu dopušta da je vuče u suprotnom smjeru? Onaj kome je Kraljevstvo na srcu, znat će kontrolirati oko i ruku koje pogledom i dodirom mogu zavesti srce na pogrešan pravac. U nastavku Isus ustvrđuje neraskidivost ženidbenog veza – Bog je od iskona želio monogamni i nerazrješivi brak muškarca i žene. Nasuprot raznim načinima njegova zaobilaženja i obezvrjeđivanja, Isus visoko uzdiže svetost braka i tako očituje izvorni duh Zakona u ovoj materiji. Ona supružnike ne treba obvezivati kao nametnuta im obveza, nego kao izraz Božjeg nauma jer predstavlja put čovjekovog ulaska u dubine misterija Božje Mudrosti. Jedini mogući razlog zbog kojeg se brak može razvrći jest bludništvo, pod čim vjerojatno treba podrazumijevati različite elemente uslijed kojih dvoje supružnika zapravo ne žive u regularnoj bračnoj vezi. U tom slučaju već i sama činjenica postojanja bludništva zapravo govori da „supružnici“ nisu ni živjeli u duhu ideala kojeg je Stvoritelj od početka utemeljio. Iako Zakon nije zabranjivao zaklinjanje nego je sankcionirao krivokletstvo, Isus i ovdje poziva učenike da svojim duhom krenu u visine Duha. Obvezatni karakter zakletve kojom čovjek sebi prisvaja pravo obvezati Boga (ili nekog Njegova supstituenta poput neba, Jeruzalema itd.) kao svjedoka, za Isusa predstavlja jednako zlo kao i krivokletstvo: čovjek nema pravo obvezivati one stvarnosti nad kojima nema kontrolu. Što je pod čovjekovom kontrolom ako to nisu ni vlastite vlasi? Umjesto pri- i po-sezanja za onim što mu ne pripada, Isus učenicima pokazuje u čemu zaista imaju punu vlast: biti istinitima i izricati istinite riječi. Bez istinitosti zakletva bi ostala samo izraz prijevare ili nadimanja, a utemeljena u istini i najobičnija riječ poprima težinu koja zavrjeđuje najveće poštovanje. Time se zatvara krug koji ide od prvog i drugog čitanja prema ovom evanđeoskom odlomku: čovjek jest sposoban izabirati dobro te, obdaren Duhom očitovanim u riječi Božjoj, može ulaziti u misterij Mudrosti Božje.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.