Iz 49,3.5-6

Prvo čitanje donosi početak (49,1-6) druge Izaijine pjesme o Sluzi Jahvinom u kojoj se Sluga obraća otocima i dalekim narodima. Ovo bi se moglo odnositi i na obalu Palestine kao i na pripadnike drugih naroda u njoj. Ovdje Sluga sebe po svoj prilici poistovjećuje sa Izraelom kao kolektivitetom (49,3). Svjestan je da ga je Gospodin izabrao prije negoli se rodio kako bi se u njemu proslavio. Iako se čini da prvu misiju nije uspio privesti kraju jer je uzalud naprezao snagu, u drugom svjedočanstvu Sluga ponavlja činjenicu da ga je Gospodin pozvao, ali ovoga puta da mu vrati natrag Jakova (49,4). Ovoga puta je Sluga proslavljen. Ako je Kir primio sličnu naredbu u 45,13, onda se ova u 49,6 može odnositi na Darija čime bi on postao Gospodinovo sredstvo da proširi Njegovo spasenje do nakraj zemlje.

No, istraživači također rado poistovjećuju Slugu s svetim Ostatkom – onim dijelom Izraelaca koji su ostali vjerni Božjem projektu institucionaliziranom sinajskim Zakonom. Njih, deportirane i bez mogućnosti zauzimanja vlastitog pravca Gospodin vidi kao obnovitelje Izabranog naroda, kao one koji će do nakraj zemlje donositi spasenje! Malo je vjerojatno da su u to i sami mogli povjerovati a još manje Babilonci koji su ih zatočili, ili njihovi susjedi… No, Gospodin vjeruje i to je dovoljno da naum postane stvarnost. Kasnije će kršćanski pisci u liku Sluge prepoznati Isusa iz Nazareta. Evanđelja i Djela apostolska posvećeni su sazrijevanju Crkve kojim je išla prema ispunjavanju ove zadaću koju će joj povjeriti Uskrsli (Dj 1,8).

1Kor 1,1-3

U drugom čitanju Pavao započinje obraćanje u Prvoj Poslanici Korinćanima. I on je pozvanik Krista Isusa. Milošću Božjom jest to što jest: od progonitelja postao apostolom! U svim vremenima Gospodin čini čuda u prilog svome narodu. Pavao osobno živi od čuda Gospodinova poziva; iz njega crpi svjetlo i nadahnuće za djelovanje posvuda pa i u Korintu. Cijeneći njegovu snagu uopće ne sumnja da je korintska zajednica kršćana također od Boga pozvana ostvarivati Njegov projekt. I da može uspjeti! Pavlovo apostolstvo u Korintu jest u okupljanju Božjih pozvanika i posvješćivanju činjenice da Bog na njih računa. Oni su sveti jer su izdvojeni za ostvarivanje Božjeg projekta. Kvasac su koji ima ukvasati, prožeti i preobraziti svoju sredinu u kojoj žive. Iz jasnoće i dubine ovoga uvjerenja proizlaze jasnoća i energičnost uputa za život koje će im uputiti nakon uvodnih pozdrava. Poziv toliko snažan da rađa novim životom.

Iv 1,29-34

Koliki ljudi ulažu trud da bi se predstavili u ovom ili onom svjetlu – izgledati ovako ili onako, izgraditi o sebi ovakav ili onakav glas! Koliko to ima veze sa istinom, mnoge nije briga. Što ima veze istina, važan je uspjeh! Kao da bi uspjeha moglo biti tamo gdje nema mjesta za istinu, pogotovo na dulju stazu. Istina je jedna od najvažnijih ivanovskih tema iako nije uvijek izrijekom prisutna. U današnjem evanđelju vidimo Krstitelja kako se bori do istine i za istinu pa naizgled i protiv sebe.

O Ivanu su svi imali visoko mišljenje. Toliko visoko da ga čak izaslanstvo vjerskih vođa dolazi pitati tko je zapravo on. Za razliku od mnogih, Ivan sebi neće prisvojiti ni mrvicu onoga što mu ne pripada. Ja nisam Krist…priznaje da je došao pokazati onoga kojeg Izrael stoljećima iščekuje. I pokazao ga je: Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!

Neobičan izraz kojim u SZ nije nazvan nijedan čovjek. Odakle to Ivanu? Dva puta priznaje ja ga nisam poznavao (1,31.33). Znači, njegov uzvik o Jaganjcu Božjem plod je dugog procesa duhovnog sazrijevanja. Tko god želi doći do spoznanja Isusa Krista mora poći od svijesti o vlastitom neznanju. Poći od ništice i osluškivati, učiti. Ne ostati na površini i prividu. Bog, Gospodar Života ne miruje, čini divna čuda samo ih treba otkriti. Ta otkrića istinski raduju, uzbuđuju i osvježavaju dušu. Zato su istinski istraživači neobično strastveni ljudi koji se svaki čas imaju čemu radovati.

Iako je za obećanog Spasitelja SZ koristio različite slike kralja, pastira, suca, Ivan dolazi do neobične i neočekivane spoznaje: Spasitelj je janje! Kulturnog Izraelca spomen janjeta odmah će podsjetiti na pashalno janje čija krv je na dovracima izraelskih kuća u Egiptu spasila život njihovim prvorođencima u strašnoj noći (Izl 12) kad su pomrli svi drugi prvorođenci u Egiptu pa i faraonov; krv janjeta bila je za njihov život – bila je život njihovu životu. Oni su svoj život našli u krvi janjetovoj. Kad bude naglasio u 19,14 da je Isus ubijen uoči pashalne večere, dakle baš u vrijeme kad se kolju pashalni janjci, Iv će podcrtati ovu vezu Isusa i Janjeta.

Slika janjeta će čovjeka upućenog u Pisma podsjetiti i na Slugu Jahvinog iz proročanstava Izaije proroka za kojeg kaže da kao janje odveden na klanje…ubrojen među zločince da grijeh mnogih ponese na sebi (Iz 53,7.12). Janje, dakle, daje život i oduzima grijehe. Janje! Dobar poznavatelj Biblije sjetit će se Abrahamove žrtve kad on vodi svog sina po naredbi Božjoj da ga žrtvuje na brdu Morija. Oče, evo kremena i drva, ali – gdje je janje?, pita maleni Izak ne sluteći da on treba biti zaklan – Bog će već providjeti, odgovara mu otac dok mu se srce sigurno razdire u grudima. Gdje je janje? Evo Jaganjca Božjeg, sad može sretno uzviknuti Ivan. Evo Sina Božjeg koji dragovoljno dođe biti žrtvovan da bi čovjek živio, da bi grijeh bio oprošten.

Da, toliko je skup grijeh!

Na Isusa Duh silazi i ostaje. Na mnoge je ljude sišao Duh i oni su kroz dugu Izraelovu povijest izvršavali različite pa i nadljudske podvige dok je On boravio na njima (Samson snagom, Samuel i Danijel mudrošću, Jeremija prorokovanjem). Međutim na Isusu Duh ostaje. Stalnost u Bibliji pripada samo Bogu, samo On je živi koji ostaje zauvijek (Dn 6,27), njegov riječ ostaje uvijeke (1Pt 1,25).

Preko Isusa Duh Božji je na jedinstven način ušao u svijet. On je nova sila koja će nezaustavljivom snagom savladavati zlo jer će ljudima dati snagu za dobro, da postaju djeca Božja. Toliko je veliko ono što se otvara Ivanu Krstitelju pred očima da nema potrebe bježati od istine o sebi, nema potrebe sakrivati istinu o svojoj malenosti. Koliko god da je čovjek slab i sićušan, koliko god da ima onoga što mu ugrožava život, on sada zna – evo Janjeta, evo onoga koji svojom krvlju sve diže.

Istina za koju je svjedočio Ivan Krstitelj, kojoj se otvorio i radovao donosila je plodove. Njih je kasnije prepoznao i Ivan Evanđelista. Nakon što Isus bude uskrsnuo, nakon što već prođu desetljeća otkad su primili Duha Uskrslog Isusa i nakon što već bude dovoljno upoznao snagu Duha koji u onima koji su Isusovi pobjeđuje tamu, Ivan će izjaviti da ovo piše da bi naša radost bila potpuna (1Iv 1,3-4).

Jer radost je ono što će doživjeti onaj tko zakopa ispod površine i privida, tko nezaustavljivo ide prema istini. Kad razgrne prividnu nadmoć zla i nereda otkriva istinu i kad upozna snagu i blagost Jaganjca Božjega, otkrivat će ruku i nacrt Autora života.

Slika Ivana Krstitelja, koji priznaje istinu na svoju štetu da bi u njoj pronašao radost, na početku hoda za Isusom kroz liturgijsku godinu nam je stavljena poput nekog obećanja. Ali, i poput kontrolnog pitanja: kako stojim sa istinom pred Bogom i doživljavam li radost o kojoj govori Ivan Evanđelist? Koliko sam već godina započinjao hod sa Isusom i jesam li stigao do radosti?

Ako do sada nisam, nije li došlo vrijeme da svoje srce otkrijem Bogu da ga osvijetli svojom istinom i zagrije svojom radošću?